Stari bosanskohercegovački gradovi

enver

Piše:Enver Dervišbegović

PROFIT SA UKUSOM ANTIKE

Skandinavac koji više voli ( i poznaje) našu zemlju nego mnogi Bosanci, sačinio knjigu egzotičnog naziva  “1001 dan” – Imamo svjetski vrijedna i poznata antička nalazišta (Badanj i Butmir) koji ne znamo (komercijalno) iskoristiti, kao npr.pojavu međugorske Gospe.

                                                                                                
Poznato je da smo zemlja hiljadugodišnjeg trajanja tako da su nam i gradovi nasta(ja)li prije pet pa i više stoljeća. To bi za bogatije evropske zemlje bio dovoljan razlog da turističkim i sličnim stručnjacima  “narede” ( i zakonski regulišu ) restauriranje tvrđava, kafana, hanova, hamama, izletišta, prevoznih sredstava (fijakera, old tajmera…) a sve u cilju stvaranja dobiti, savremeno kazano – profita. Ako bismo naše vlasti tj. resorne ministre  (u)pitali zašto nememo barem više muzeja, prodavnica antikviteta, restorana u ambijentima “ala turke” ili “ala franke”, sigurno bi našli sijaset odgovora koji bi započinjali sa “ali, ali…” Uvjereni da naša pitanja ne bi imala razložnu podršku i argumentaciju nadležnih za razvoj ugostiteljstva i turizma “iz starina”, odlučili smo prelistati patinaste knjige, brošure, monografije… o našim bosanskohercegovačkim gradovima, da sazamo nešto više o njihovoj istoriji i ljepoti, uvjereni da se u obnovi starih gradova odnosno objekata, koji su i svjetski poznati, “kriju” unutrašnje rezerve našeg ugostiteljstva i turizma.

                                                    VRANDUK – KLJUČ  BOSNE

Razlog više za priču koja slijedi je i činjenica da malo koja evropska zemlja ima neobičnu, zanimljivu i burnu prošlost kao naša, jedna i jedina – Bosna & Hercegovina. Stoljećima je za mnoge bila “terra incognito” (nepoznata zemlja)  za čiju su se teritoriju otimali mnogi. Zato nije čudno da su se o Bosni ( svakako  i Hercegovini) pisale, a ne rijetko i izmišljale, svakojake priče. Rijetki putnici, najčešće trgovci, diplomate, putopisci, avanturisti, uvijek su bili impresionirani prelijepim krajolicima, utvrdama, običajima i gradovima u našoj zemlji, a naročito susretljivima i gostoprimljivim ljudima. Najviše ih je ipak oduševljavala egzotika naših krajeva, koju su doživljavali putujući ,nerijetko, neizvjesnim i slabo održavanim karavanskim putevima.
Evo šta je o starim bosanskohercegovačkim gradovima, iz pera evropskih pisaca i ilustratora,
(na)pisao veliki prijatelj i zaljubljenik naše Bosne, čovjek sa krajnjeg sjevera Evrope, norvežanin Sven Monnesland. On je u  knjizi neuobičajeno velikog formata, vanserijske tehničke opreme i originalnog naslova “1001dan”, na nekoliko stotina stranica ispisao impresivna zapažanja o našoj zemlji. Zato se ne treba čuditi da je i cijena (pre)visoka za naše platežne mogućnosti (190 KM).
 Naš istorijski vremeplov, bolje reći  teksto i slikoplov, počinjemo od Vranduka.To naše ljude  vjerovatno odmah asocira na najduži željeznički tunel na pruzi Sarajevo- Beograd odnosno Zagreb.Tačno je da ispod  Vranduka i postoji  tunel, ali prije desetak hiljada godina ta utvrda je smatrana  kapijom zemlje Bosne.Jer, u vrijeme bana Kulina zemlja se takođe zvala  Bosna i prostirala  od izvora istoimene rijeke, a kasnije  počela širiti na sjeverozapad. Vranduk je tada bio ključ- kapija novih širenja mlade banovina tj.države. Evo šta je u arhivama i muzejima pronaša i zapisao  o starom Vranduku –Norvežanin.
VRANDUK … “Stara tvrđava se nalazi na vrhu stjenovitog vrha visokog 300 stopa, koje čini izbočenje na planini i prisiljava Bosnu da u velikom krugu krivuda i zaobilazi njegovo podnožje. Vranduk zacijelo predstavlja ključ Bosne. Kuća ima malo i skromno izgledaju. Grad ne može imati više od dvije hiljade žitelja.”  (zapisao Bela Spanyi 1890. godine).     
                                                —:—

POČITELJ  …”Bio je utvrđen grad od ranih vremena, a položaj upravitelja uvijek drži neka ugledna osoba. Leži u polukružnom udubljenju kao ogromna školjka na padini brda, a na dvije suprotne strane gradske se zidine spuštaju do Neretve. Kuće su smještene u raznim visinama, na strmoj krševitoj padini. Tu dominiraju džamija i sahat kula, građevine kakve sam vidio u Mostaru i drugim gradovima Hercegovine. “ (Rudolf vona Ottenfeld, 1901.)

                                                   —:—
BANJALUKA  … “Čak i prije austrijske okupacije Banjaluka je imala više od 20.000  stanovnika, od čega  16.000 muslimana, 2.500 pravoslavnih i 1.500 katolika. Trgovina stokom i domaćim proizvodima, znatna je. Ni u jednom gradu nema toliko stambenih kuća  građenih po solidnom evropskom načinu, kao ovdje.Orijentalni izgled je ipak sačuvan jer u gradu ima 45 džamija.  ( Leo Arndt, 1896.)

                                                   —:—
TRAVNIK  …” Na ovaj grad se pruža, sa posljednjeg brežuljka preko kojeg vodi put, prekrasan pogled. To je po mom mišljenju, najljepši grad u cijeloj Bosni, čak ljepši i od Sarajeva “. ( Artur Evans  1876.)

                                                 —:—
MOSTAR  …” Ovaj grad ima 53 mahale i 3.040 tvrdo zidanih , kamenim pločama i ćeramidom pokrivenih kuća. Većina njihovih doksata, soba, predvorja i baklona, gledaju na rijeku Neretvu. Na suprotnoj, zapadnoj strani su ružičnjaci, a svako pred svojom kućom može u rijeci loviti ribu, i kupati se…”  ( Ronald Campbell 1875.)

                                               —:—
JAJCE  …” Grad se uzdiže do nebeskog svoda, a leži na jednoj kao jaje (okrugloj) stijeni. To je kameno utvrđenje trouglastog oblika. Sa suhozemne strane ima dvostruke bedeme, duboko dolje teče rijeka Vrbas, velika kao more. U koritima, pod stijenama, preko kojih rijeka teče ispod gradskih zidina, ima mnogo vodenica…” ( Leo Arndt 1899.)

                                              —:—
SARAJEVO  …Odjednom se čovjek nađe usred mnogostoljetne stare civilizacije. U orijentalnom dijelu starog Bosna Saraja, po ulicma bez trotoara, gomila ljudi se kreće tiho kao aveti: sjajni turbani, vezom ukrašeni kaputi, šareni kaiši, fesovi, opanci, papuče, bijele hlaće seljaka, široke gače trgovaca, kaputi muftija od blijedožute svile i vitka tijela nimfi odjevena u sivim ili ljubičastim bojama. Išarane nošnje koje bi drugdje bile samo za karneval, skladno pristaju uz ambijent u kojem se nalaze. Tu je Bezistan i Čaršija, zajedno čineći ogroman karavan- saraj, gotovo čitav jedan grad “.  ( Rudolf Bernt 1878.)

GRADAČAC : U historiju Bosne ušao i postao poznat po svom posljednjem kapetanu Huseinu Gradaščeviću, koji se suprotstavio Turcima tridesetih godina 19. vijeka, tražeći samostalnost, u granicama tadašnje turske carevine. Postoji više legendi kako je i kada nastao grad. Po jednoj, grad je podigla bezimena mađarska kraljica, a po drugoj to je učinila jedna od četiri kćerke znamenite carice Marije Terezije. Ostalo je predanje da je kamen za gradnju, sa ruke na ruku, stizao čak iz Srebrenika. Ali, legende ostavimo historičarima na dalje proučavanje.
                                          BADANJ  I  BUTMIR, SVJETSKI POZNATI

Ne iz pera i sa crteža  (puto)pisaca, crtača, slikara ili fotografa, nego iz turističkih , istorijskih PTT i sličnih publikacija, saznajemo o starim bosanskohercegovačkim gradovima što mnogi vjerovatno nisu znali, sigurno i  gosti – turisti.
Blagaj se, naime, nalazi samo na 45 kilometara od mora, datira još iz starog kamenog doba (paleolitika) odnosno rimskih vremena. Bio je centar odmora osmanlijskih vezira i kadija, austrougarskih oficira i putnika namjernika, željnih izvorske svježine, topline sunca i plavetnila neba. Nije na odmet (sa)znati da Blagaj  ima 200 sunčanih dana u godini, čak 170 vrsta ptica, a najpoznatija bjeloglavi sup ( Gyps fulvus ) koja se jedino još može sresti na ostrvu Cresu.
Nedaleko od pomenutog Blagaja nalazi se stari (prije)stolni grad koji kao ljudsko stanište u kontinuitetu traje već 15 hiljada godina. Tu je, u selu Ošanići, nastao ilirski grad Daorson, kasnije rimski municipij Dilluntum, osmanlijski Ilče, potom Vidoška i, konačno, današnji Stolac.
I studenti arheologije u svjetskim univerzitetima uče i znaju da je u pećini Badanj otkrivena gravura- crtež divljeg konja, a naučnici su ocijenili da se to dešavalo  12.500 godina prije ove naše, gregorijanske ere. Arheolozi su takođe utvrdili i dokazali da je autor crteža bio kromanjonski  (pra)čovjek i da poslije francuskih, španskih i talijanskih pećina, Badanj je četvrto svjetski vrijedno i značajno paleolitsko nalazište  i najznačajniji spomenik takve vrste na jugoistoku Evrope.
S obzirom da se ( trenutno)  u mislima nalazimo u kamenom dobu, nije na odmet pomenuti drugo, evropsko pa i svjetski poznato arheološko  nalazište u našoj zemlji. To je  Butmir, datira  iz mlađeg kamenog doba (neolitik ) a koje su otkrili, arheološki proučili, naučnoj i široj javnosti prezentirali “naši” okupatori sa sjeverozapada, moćna austrougarska carevina. To se dešavalo samo desetak godina nakon dolaska ove monarhije u našu zemlju.Pomenimo da su skupa sa arheološkim, germanski stručnjaci  aktivirali i ljekovite sumporne vode u obližnjoj Ilidži, koje i danas izbacuju tople vode od 50 pa i više stepeni Celzijusa. Znači i  u otkrivanju tih  bisera bila nam je neophodna tuđa stručna, finansijska i svaka druga pomoć.Ni to nije bilo dovoljno jer proteklo je gotovo stoljeće, a naše vlasti i stručnjaci ne pretvoriše te arheološke, geološke, muzeološke i ine dragulje u finansijski turistički- đerdan.
Priču o starim bh. gradovima i potrebi njihove obnove odnosno revitalizaciije (i)li  aktuenim žargonom rečeno- implementacije u muzejske, ugostiteljske, turističke i druge profitabilne objekte, završimo kratkim pominjanjem srednjovjekovne bosanske prijestonice. To je  Bobovac, utvrđenje nadomak Kraljeve Sutjeske, kod Kaknja. On je zaista imao važno mjesto u našoj historiji/ povijesti, jer je stoljećima tu nalazio vladarski (banovski  i li kraljevski) dvorac, prijestolje, riznica, kruna, arhiv i sve drugo što je imao svaki prijestolni grad.
Domaći arheolozi su rekonstruisali Bobovac, dokazujući da je bio opasan zidinama- bedemima dugim više od jednog kilometra sa 11 kula i dva pokretna mosta.Na osnovu otkopavanja sačinili su i crtež kraljevskog utvrđenja – grada  Bobovca kojeg prezentiramo i u našem “TURIST-u”. Historičari su takođe zapisali da su Turci, prilikom zauzimanja Bobovca, pronašli čak milion zlatnika. To i nije čudno jer se zna da je rijeka Fojnica bila zlatnosna stoljećima, a srebro  vađeno iz rudnika Srebrenice,a da su brodovi gotovo svakodnevno, krcati srebrnim i zlatnim polugama, odlazili u Aleksandriju, Veneciju, Španiju, Dubrovnik.
Postoji još jedan interesantan detalj iz toga perioda kojeg su zapisali hroničari. Bosanske princeze, kada bi se udavale izvan svoje zemlje, a to nije bilo rijetko, odnosile bi bogato ruho sa sobom. A imali su šta i odnijeti jer su tovari bili krcati zlatnim posuđem, priborom za jelo i piće, odjeću, a sve ukrašeno dijamantima, biserima, kristalom što je i u tadašnjoj bogatoj Evropi bila rijetkost.
Nakon svega rečenog, da li je potreban komentar i da li ova priča može biti tema za razmišljanje za brži i plodonosniji razvoj naše privrede odnosno našeg turizma ? Jer, često se ponosimo i hvalimo da smo  vrijedni i agilni, naročito kada se nađemo u okruženju koje zahtijeva više (samo)inicijative, ali na domaćem terenu sve,obično, završava u sferi teorije.S obzirom da međunarodni koordinatori prave zakonsko okruženje sa minimalnom papirologijom i formalnostima, vrijeme je da naše izvikane sposobnosti brzog prilagođavanja što prije oživimo na domaćem terenu, u svojoj zemlji.

 
1340 Posjeta 2 Posjeta danas