ZVONIMIR MIKULIĆ-ĐONO: GLAVOM O ZID

 

glavom

NAPOMENA: Proteklih dana iz Ljubuškog sam dobio dva romana!!! od Zvonimira Mikulića,koji su izdati 2014. i 2015.godine(„Iza vrata“i „Glavom o zid“)!Roman kao književna forma pojaljuje se početkom 17.stoljeća a ovjenčan je imenom Miguela Servantesa:“Don Qijote“.Nama u Ljubuškom je trebalo 400 godina da se pojavi naš roman, pa iako je to dugi vremenski period, roman se pojavio i u Ljubuškom i autor zaslužuje sve čestitke i sva priznanja.

 

U posveti koju je autor uputio Kemalu Mahiću piše:

Profesoru Kemi,

Tko god Vas spomene,tako Vas zove,

A nadimkom ljudi oslovljavaju bližnjega svoga.

Ne zasluži to svatko…

Ljubuški:21.06.2015.

…Hm…Oh-o-o-o,o-h-o h-o, pa ti milo što si profesor,pa ti drago što si Kemo,pa ti nešto lijepo što si iz Ljubuškog i što si susreo „dva tića“Mile Mikulića koji je sa suprugom dao plemeniti odgoj svojim sinovima: Zvonimiru(Đoni) i Miri Mikuliću.Uz izraze uvažavanja,ide pozdrav uz:“Kakvo drvo takav rod,kakvo sjeme takav plod“!

VRUĆI HERCEGOVAČKI RUJAN I NOVI POČETAK

…Prvi ponedjeljak u rujnu bio je vruć ljetni dan.Premda je kraj ljeta,vrućina se opet vratila.Blago osvježenje oko Velike Gospe nije dugo trajalo i samo je povećanjem vlage prouzročilo još veću sparinu.Počela je nova školska godina.Tridesetak učenika sjedilo je poredano u parovima u školskim klupama u prizemnoj učionici južnog krila zgrade.

Čavrljali su opušteno,smijali se,zadirkivali kolegice,bučni raspoloženi,odmorni,preplanule kože od dugotrajne izloženosti jakom hercegovakom suncu.Marin je sjeo sam u zadnju klupu do prozora i mirno promatrao.Zamjećivao je da ga znatiželjno gledaju.Nov i nepoznat-bio im je osobito zanimljiv.

Načas bi uhvatio radoznao pogled,koji bi trenutak poslije žurno preletio na drugi objekt,hineći slučajnost  i nehaj.

Međusobno su razgovarali,ljubopitljivo pokušavajući otkriti bilo kakvu informaciju o pridošlici.Nitko nije znao ništa.

Čekali su početak prvog sata,razredništvo,trebali su prepisati raspored sati,odazvati se na prozivku i poći kući.Zato i jesu bili nestrpljivi,željeli su što prije završiti s obvezama i iskoristiti posljednje trenutke odmora.Kao da ih nije bilo napretek,A od sutra počinje ono pravo.

Svi su prozori bili širom rastvoreni,propuh im nije smetao.Samo da prostruji dašak svježeg zraka.

Uđe kratak debeljuškast profesor noseći imenik ispod ruke.Svi ušutješe i ustadoše.—Dobar dan,sjedite,sjedite!

—Dobar dan,profesore!-odgovoriše u glas.

—Jeste li se odmorili?

—Nismo,da je bar još ovoliko!-ispali veselo živahan mršavko ispred Marina,izazivajući sveopći smijeh.

–Eh,tko mi se to javlja,a od čega si se to ti umorio?Da nisi sadio duhan ovdje,po igralištu,il na bajeru uz rijeku?Malo ti bilo kupanja.Pa nisi ni morao doći,ja ti pune tri godine govorim da srednja škola nije obvezna.U građevinskom vazda trebaju hamala,natječaj im je stalno otvoren.

—E neću profesore,ja ću završiti fakultet,pa ću im biti direktor-opet izazva buru smijeha.

—Direktor,onda ćeš morati zagrijati stolac i nešto i naučiti.

—Neću,ja ću naređivati,a zaposlit ću Filipa,on će znat sve drugo.

—E,to bi moglo,još da je Filip glup pa da tebi služi.Jel tako Filipe?-Momak s naočalama,u prvoj klupi samo se crvenio i zbunjeno smješkao.

—Sad je dosta,idemo raditi,izvršit ćemo prozivku.

Poče listati imenik i čitati imena po redu:-Alerić,Anić,Antić…,negdje oko sredine prozva Kremenjak,Marin Kremenjak.

Marin se ustade,podižući ruku reče:-Ovdje sam!

—Gdje,a tu si.Ma kud ćeš u magareću klupu,pređi ovamo k Lidiji,u prvu klupu.

—Neka,ako ne moram.

—Dobro,neka te danas tamo.Momci i cure,predstavit ću vam vašeg novog kolegu u razredu;to je naš novi učenik;Marin Kremenjak,iz Sarajeva,zajedno s vama će pohađati ovaj završni četvrti razred.Nadam se da će biti vrijedan i dobar učenik.Vi buditi gostoljubivi domaćini,a za sve drugo imate cijelu školsku godinu…Od sutra,u prvu klupu,k Lidiji,jel jasno?

—Jest,jasno je-potvrdi Marin.

—Druže profesore,mogu li ja sjediti s Lidijom?-opet dobaci živahni mršavko.

—Možeš.al ćeš na svakom satu odgovarati,sve ono što bilo ko drugi,tko je pitan,ne bude znao.

—Onda neću,nije mi baš toliko draga.

—Sada malo ozbiljnosti,pročitat ću vam raspored sati.

—Pišite,ponedjeljak:matematika,kemija,istorija…

Marin je uredno zapisivao u bilježnicu,kad mu se s prozora obrati glas:-Prika,daj cigaru!

Trgnu se ne očekujući nikoga s te strane i pogleda.Na pola metra od njega stajao je momak od svojih sedamnaest-osamnaest godina,njihov vršnjak,držao se rukama za okvir prozora tako da mu je cijela gornja polovica tijela virila iznad klupice.Marin se začudi kako se uopće tu stvorio.Momak opet ponovi,mrtav-hladan:

—Šta bleneš bleso,imaš li cigaru il nemaš?

Marin ga je gledao oklijevajući.primijetio je da dečko bolestan,musava,neuredna lica,raščupan,pokazivao je znakove trajnog psihičkog oboljenja.Marin nije znao što bi.

—Blese,bogati,daj cigaru,mazlume jedan!-sad se momak razdera.Uto ga začuše i ostali.

—Doko,hajde idi kući,sad ću zvati portira,odvest će te milicija!-tjerao ga je profesor.

—Jeba ti on mater,bleso blesasti!-skoči Doko s istaknutog temeljnog vijenca i ode preko parka.Još jednom se okrenu,nešto nerazumljivo progunđa i ljutito im pokaza srednji prst.

—A šta ćete kad je bolestan…Zatvorite sve prozore!-uzdahnu profesor i nastavi čitati raspored.

Bio je to Marinov prvi dan u novoj školi u očevom rodnom mjestu.Već se poželio društva i školske vreve.Otkad je došao,dok nije upoznao Mariju,jedino društvo su mu bili teta Delfa i stari umirovljeni profesor,koji mu je davao instrukcije iz matematike.Mali gradić s jedva nekoliko poštenih ulica nije pružao osobite mogućnosti za zabavu.Hotel,dva-tri kafića,par slastičarnica bili su jedina mjesta gdje se moglo izaći.Početkom toplijih dana zabavni orkestar je počeo svirati vikendom na terasi hotela.Zapanjila ga je gužva koja je tada vladala,nisi mogao pronaći slobodan stolac.Ljudi,većinom mladi,bili su željni provoda.

Ta vrsta zabave nije privlačila Marina,čudio se zbog čega tolika strka.Sam,bez društva,u kafićima se osjećao glupo.Nisu to bila mjesta koja bi privlačila momka odraslog u velikom gradu.Činilo mu se da se ovdje nikada ništa ne događa,da se sve odvija nekako usporeno,polagano,ustaljenim redom i po navici.Završetkom škole sve je još više opustjelo.Jedina dnevna zabava bilo je školsko igralište i kupanje na rijeci,a navečer kafići i hotel.Sportski antitalent bez volje za izlascima u kafiće,spas je pronašao na rijeci.Uz malo novca i puno truda uspio je osposobiti stari crni Rog bicikl,koji je pronašao u šupi iza kuće.Visio je zakačen o polugu,na dva željezna čavla zakovana na zidu drvarnice.Teta Delfa se oduševila kad ga je ugledala.

–Bože,didovo biciklo,jadnik čuva ga je ko blago.Niko nije smio ni pogledat na nj,a kamoli ga provozat.Pazio ga je bolje nego oči u glavi.-Kad ja oden,opet će ono nekom valjat,tvrdo je to beciklo-govorio je-Jedna konjska snaga i ide li ide;nit točiš nit plaćaš registraciju.

Marin je izvukao bicikl,oprašio ga,podmazao,a teta mu je iz Mostara nabavila nove gume sa zračnicama.

Biciklom je za tren bio na rijeci.Rijeka je za Marina bila pravo otkriće;ni dva kilometra udaljena od grada,čiste,bistre vode,ugodne temperature,uređenih obala,prepuna kupača,bila je prava mala oaza u kojoj je mogao uživati.

—A tu ste,znači-obradova se kad ugleda živost koja je vladala na rijeci.

 

1771 Posjeta 1 Posjeta danas