Najdraži gost – Ramazan u Bosni i Hercegovini

Ramazan tespih

 

Toliko lijepih emocija i promjena dolazi sa Ramazanom, da je čovjeku žao što ne traje duže. Mjesec dana je prekratko, a čovjek se tako lako navikne na lijepe stvari. Atmosfera u društvu je drugačija, ali ne samo ona – drugačija je i ona mikroatmosfera koja se nadvija nad našim srcima.

U Bosni postoji mnogo običaja koji krase ovaj blagoslovljeni mjesec. Jedan od najraširenijih je ukrašavanja munara džamija kandiljima. Munara je visoki toranj džamije, a kandiljima zovemo mnogobrojne sijalice kojima se munara okiti. Kada se kandilji na munari upale, to je znak da je nastupio akšam, molitva nakon zalaska sunca, i da se post prekida.

U mojoj mahali, kao i u većini mahala u Bosni, nekoliko minuta prije nego se kandilji upale, ulica se načička djecom koja čekaju da munara postane svjetlucava. Mali stomačići krče, a minuta je kao godina. Obično postoji jedan hot-spot u mahali gdje se džamija dobro vidi, pa se sva djeca skupe tu. A kada neko primijeti kandilje, mala loptica djece prosto eksplodira na sve strane i svako potrči svojoj kući vičući: “Kandilji!” Čovjek bi rekao da ljepše vijesti nikad u životu nisu čuli!

Sjećam se kako smo postili kao djeca. Inače, djeca nisu obavezna da poste, što ne znači da ne žele i da neće pokušati! Ali kao dijete ne možeš izdržati da cijeli dan ne jedeš ili barem popiješ čašu vode, pa su naše majke izmislile nešto što se zove našivanje. Našivanje bi otprilike značilo da postimo par sati, pa kad “prigusti”, onda jedemo i napijemo se, pa opet nastavljamo svoj “post”. Najponosniji smo bili kada bismo samo jednom našili, a kriza gladi i žeđi je obično dolazila popodne, kada je bilo vrijeme ručku.

Pored neformalnih običaja, postoje i oni koji su dio vjerske tradicije. Najprije, to je poznati teravih namaz, ili kako ga odmilja zovu – teravija. Klanja se u večernjim satima. Pošto je Ramazan mjesec jačanja naše veze sa Gospodarom, tako se sve vrste dobrih dijela intenziviraju u cilju povećanja ljubavi između nas i Milostivog. Zbog toga teravija traje duže nego ostali namazi (molitve) i dobrovoljan je. U Bosni postoji izraz “razvukao k'o teraviju”, i koristi se kada se želi ukazati nekome na dužinu trajanja nekog govora, pripovijedanja ili predavanja. Ali dužina trajanja teravije uglavnom ne smeta ljudima koji na nju dolaze. Budimo iskreni – da idemo na ljetovanje na Maldive i trebamo čekati vizu u redu satima, kome bi to smetalo? Pa kako onda da čovjeku smeta da u prelijepim, svježim ljetnim noćima stoji i sluša učenje Kur'ana i sjeća se Stvoritelja? U srcu uvijek ima prostora za intiman dijalog sa Onim Koji je našu dušu smjestio u stomake naših majki. U jednom trenutku je ta grudvica mesa dobila narav, karakter; prestala je biti puka hrpica ćelija. Zar da ta, nekada puka hrpica ćelija, bude nezahvalna Onome Koji ju je otisnuo od tog nivoa, zar da Ga se ne sjeti barem na mjesec dana?

Teravije doživljavam na drugačiji način kako sam došla u Sarajevo. Ovdje ima više izbora. Ima različitosti. Ima više ljudi, više gužve, više djece. Jedna od najljepših stvari je klanjati teraviju u džamiji koja ima vanjski prostor za klanjanje. Stojiš u namazu i osjetiš vjetar kako prolazi između zbojenih redova lijepo obučenih ljudi. Zvuk Kur'ana koji dopire iz unutrašnosti džamije miluje uši i hrani dušu. Tako – stojiš i slušaš šuštanje lišća na drveću u haremu džamije. Stojiš i – odjednom doleti ogroman skakavac na tebe!:) To mi se desilo neku noć, htjela sam da vrištim i trčim kao malodobno dijete, ali ne smijem. U namazu se ne smije micati ni pričati. On me je gledao svojim ogromnim zelenim očima i klepetao je na način svojstven njima. Onaj jezivi klepet krila od nogice. Sjetila sam se da se može u namazu jednom rukom otkloniti smetnja, pa sam iskoristila svoju desnu ruku da skakavca “motivišem” da nađe drugo prebivalište. Nažalost, on je samo prešao na drugu žrtvu, djevojku koja je stajala do mene, pa se nadam da mi nije zamjerala.

Ramazan je među entuzijastima poznat i kao mjesec Kur'ana. U Ramazanu je objavljen Kur'an, poznat kao sveta knjiga muslimana, ali manje poznat kao odličan vodič kroz život, bez obzira na vrijeme i područje življenja. Nisam još naišla na životni problem, a da rješenje nisam našla u Kur'anu ili djelima čovjeka koji je bio manifestacija svih ideja Kur'ana – Poslanika Muhammeda. Ljudi su proveli decenije pišući knjige o samopomoći i o tome kako da čovjek unaprijedi svoj život, a nijedna knjiga neće prevazići ovu univerzalnu uputu. Opseg tema koje pokriva me je uvijek oduševljavao: odgoj, odnos među supružnicima, odnos prema roditeljima, bankarstvo, nasljeđivanje, embriologija, trgovina, pravo, opis života poslije smrti, historijske činjenice, medicina,… Za ovakvu knjigu, mjesec dana je malo, ali ipak se muslimani trude da se s njom što više trude u mjesecu Ramazanu. Zbog toga se organizuju mukabele – skupovi na kojima se uči Kur'an. U Bosni to izgleda otprilike ovako: odredi se tačno mjesto (obično džamija) i vrijeme, te se svaki dan u to isto vrijeme uči po jedan džuz (nekih 20 stranica) Kur'ana. Kur'an naglas uče hafizi (ljudi koji znaju napamet cijeli Kur'an) ili oni koji su vješti u učenju Kur'ana, a posjetioci prate učenje gledanjem u pisani tekst. Za ljude koji ne koriste aktivno blagodati moderne tehnologije, ovo je možda jedina prilika da čuju učenje Kur'ana uživo. Također, to je prelijepa prilika za druženje.

Zar bi Ramazan bio Ramazan bez somuna? To bi bilo kao Bosna bez ćevapa!:) Somuni uživaju status autohtonog ramazanskog jela, te im se pridaje posebna pažnja. Uvijek iz peći na drva i uvijek obilato posuti ćurekotom. Međutim, u mom kraju postoji jedan kuriozitet – mi nemamo somune, već takozvane “patke”. To postoji samo u mom kraju. Patke su u suštini izduženi somuni sa dva “kljuna”, koji se prave po posebnom, stoljećima čuvanom, receptu. Drugačije su od somuna i prave se samo za vrijeme Ramazana.

Od hrane je još karakteristična pojava hurmi. Hurme su preporučena hrana za prekidanje posta. Prije su u prodaji bile samo neke sitne hurme, presuhe, skoro kao drvo. Zbog velike potražnje, hurme su počele da se uvoze iz Irana, a ponekad koji paket zaluta i iz Saudijske Arabije, Egipta ili Turske. Ramazan je mjesec kada hurmi ima svugdje, a poslije Ramazana se rasprodaju zalihe i onda ostatak godine provedemo tražeći tu malu voćku po egzotičnim radnjama; potraga vrijedi, jer svakim zalogajem se sjetimo neke priče o davnom vremenu kada je živio Poslanik Muhammed, priče u kojoj se spominje ova plemenita voćka. Jedan od njegovih savjeta koji je preživio 1400 godina je i taj da obilato milostinju dajemo, pa makar ne bili u stanju dati ništa više od jedne hurme. A kada otvorimo frižider kako bi uzeli hurmu iz posude i vidimo toliko hrane u njemu, zaista je za promišljanje koliko milostinje ne napušta našu kuću.Zbog toga je Ramazan mjesec kada i oni najkruće ruke odluče da izdvoje iz svoga imetka, mekšajući tako svoje srce. To je još jedna od čari Ramazana – u ovom mjesecu se ljudi više međusobno pomažu i češće se sjete onih koji su u manje zavidnom finansijskom položaju od njih samih.

Mada je, sa aspekta hrane, glavna ideja Ramazana da se čovjek emocionalno distancira od hrane, nažalost, često se desi upravo suprotno. Ljudi po cijeli dan provedu razmišljajući šta će navečer jesti, i onda naprave ogromne količine hrane, kao da očekuju dvadeset ljudi u gostima. Naravno, to rezultira prejedanjem i bacanjem hrane, što je Islamom zabranjeno. Zbog toga je bitno da čovjek shvati smisao Ramazana, barem sa aspekta primarnih potreba, te da nauči da sebe kontroliše kada je hrana u pitanju. Kome nedostaje samodiscipline, Ramazan je odlična prilika da se to stekne! A kada se čovjek ne zamara hranom, odjednom se oslobodi toliko vremena i čovjek može uraditi više stvari!

I dlan o dlan – proći će Ramazan. Proći će teravije, mukabele, somuni. I onda će ostati samo jedna želja – da poživimo barem još jednu godinu, pa da opet doživimo taj mjesec dana duhovnog rahatluka.

Coolinarka.com, Lejla P.

1412 Posjeta 3 Posjeta danas