AMINA AHMETAŠEVIĆ: BAJRAMSKA JUTRA

Kurban

I ovdje se moram prisjetiti i jutara i cijelog prvog dana Kurban bajrama.Djeca su bila obučena u lijepe nove haljine.S nestrpljenjem se čekalo da se odrasli vrate sa Bajram namaza.Pa da dođu mesari ili da oni koji su to sami znali,zakolju kurbane,pa da se meso isiječe kako bi se što prije dijelili kurbani.Ne rijetko se čak ne bi ni doručkovalo,tek bi se popila kahva,nego bi čekali dok se kurban zakolje pa da se izvade džigerica i bubrezi,isprže i to doručkuje. Kurbansko meso je bilo poredano na lijepe table ili bakrene tepsije,a komadi za dijeljenje prekriveni lijepim starinskim tkanim mahramama koje su na užim dijelovima imali kitice kao ukrase,u stvari to su bili lijepo uvezani završeci potke od pamučnih tankih niti koji su rezani na istu duljinu i uvezivani da bi činili ukras.Kurbansko meso se sjeklo na otprilike jednake dijelove i dijelilo onako po redu,kako bi koja komšijska kuća dolazila na red.Jedino su odrasli nastojali i pazili da se veći komadi daju onim porodicama koje te godine ili nikako nisu klale kurbane u prvom redu zbog materijalnih problema.Takođe se nastojalo veće komade izdvojiti i za porodice u kojima je živjelo više čeljadi.U to vrijeme nije bio običaj,barem u mom okruženju,da se kurbani umotavaju i ukrašavaju kao što se to čini sada nakon što su oni imućniji uveli novotarije kako bi se izdvojili od drugih.Bilo je to još vrijeme kad se više cijenilo „dijeliti sudbinu“ komšiluka,nego izdvajati se po imućnosti.Najviše što bi pojedine domaćice učinile je bilo da se meso pospe ćurekotom i tako ukrasi.

Kad se sada sve to pomene većina nas,sada u zrelim godinama,se prisjećamo tih običaja uglavnom zato što bi odnoseći kurban od komšija dobijali bajramluke.Ne znam zašto meni ti bajramluci nisu bili tako bitni,valjda nisam toliko cijenila novac.Meni je ta atmosfera dijeljenja kurbana bila nešto posebno.Uvijek sam pazila da meso bude na lijepoj tabli—bakrene su uvijek bile,lijepo poredano,pa pokriveno lijepom mahramom,obavezno onim tkanim mahramama koje su čuvane decenijama,ponekad bi od mame izmolila da to bude neka od mahrama rukom vezenih sitnim vezom po tankom bezu,uglavnom bijele sa crvenim,rijetko vezom druge boje.I bez obzira što se pokrivalo meso,ja sam se trudila da se mahrama ne uprlja sve dok ne podijelim sve kurbane po mahali,pa i malo dalje jer su tetke i naša druga rodbina živjeli na Vratniku,pa sam i do njih kurbane mogla nositi na tabli.Koliko se sjećam i druge djevojčice su se trudile da tako lijepo poredane i pokrivene kurbane dijele po ulici.

I moram ovom prilikom,ma kako mi to iko zamjerio,zapisati da očuh rahmetli,nije klao kurbane sve dok se nije oženio mojom mamom.Ne zato što to nije mogao.Zapisala sam već da se u kući nije ni klanjalo ni postilo.Tek se počelo kad smo mi došli.Mama rahmetli nije nikako mogla okabuliti da ne zakolje kurbane pa je očuh to prihvatio,a vremenom i sam osjećao potrebu da to čini.Zavisno od materijalnih mogućnosti klalo se i toliko kurbana,vrlo rijetko samo jedan,ali i tad se nastojalo da bude što veći kako bi moglo biti dovoljno mesa da se podijeli brojnoj rodbini i komšijama…

Izvor:Amina Ahmetašević-Moje mahale i mahalanje,SA 2013.

1120 Posjeta 1 Posjeta danas