Putopis – UJEDINJENI ARAPSKI EMIRATI, Esad Sadiković, 2. dio

 

EsadmalaOD KAMILE DO FERRARIA ZA MANJE OD 40 GODINA

Ili tamo gdje luksuz ima stalno mjesto boravka

O Emiratima, Abu Dhabi-ju i Dubaiju prije nego što sam osvanuo, posve nenadano, u njima znao sam negdje između vrlo malo i ništa. Bliže ništa nego vrlo malo………………….

Samo ime me je asociralo tek na nesnosnu vrućinu i sjaj, glamur i luksuz Bliskog Istoka. Tačnije onoga djela Bliskog Istoka što je imao sreću da se geografski nađe iznad mora nafte.

Nakon mjesec dana provedenih pod užarenim emiratskim nebom svaka asocijacija je bila na svom mjestu do u najsitniji detalj. I sve to na kvadrat.

 

 

U Abu Dhabi-u je inače smješten i jedini Ferrari zabavni centar u svijetu. To je ogromno zdanje projektovano sa krovom u obliku Ferrarijevog bolida u kojem se nalazi zabavni park u kojem se možete provozati na toboganu sa maketama, podrazumijeva se, Ferrarijevih automobila a ako imate dovoljno dubok džep možete sjesti i provozati i pravi Ferrari.

 

Ova opsjednutost automobilima ide dotle da je zarazila čak i policiju Dubai-a koja je, kako kažu u svrhu svoje promocije, kupila ni manje ni više nego 19 luksuznih četvertočkaša. Ako se ikada nadjete u Dubai-u evo vam spisak, pa proberite iz kojeg od ovih auta hoćete da vam zalijepe kaznu za to što ste vozili brže od propisanih 140 km na sat : Bugatti Veyron, Ferrari FF, Bentley Continental, Mercedes-Benz SLS AMG, BMW M6, Mercedes-Benz G-Class Brabus, McLaren MP4-12C, Audi R8 i Nissan GT-R.

Esad Ferari

Photo : Internet

Može biti da zbog te njihove pretjerane ljubavi prema motorizaciji Emiraćani baš previše i ne hodaju osim ako to nije po ogromnim tržnim centrima za koje treba godišnji odmor da se pristojno obiđu. A može biti i da šparaju cipele ili preciznije rečeno papuče jer u papučama svi klapaju i mlado i staro i muško i žensko.

Za jednog od dosadnih, vrelih popodneva razgledao sam tako neki luksuzni magazin u hotelu u kojem smo odsjeli i za malo izrizikovao srčani udar kad sam ugledao da muške papuče (koje po mom sudu izgledaju prilično ženskaste sa uzvišenom petom i zlaćanom kopčom) koštaju 13 500 dirhama što prevedeno na naše marke dodje oko 6750 konvertibilnih !!!

Jeste da su i kožne i italijanske i ručno rađene ali za tu hrpu para koža bi im trebala biti od dinosaurusovine, koju je obradio pokojni Leonardo da Vinči. 

Ali opet na drugoj strani što rekoše naši stari ko ima masla… .

U skladu sa domaćim, vijekovnim običajima, domaće stanovništvo, bar nominalno, da se ne bi isticali nose istu odjeću. Žene oblače crne, netransparentne abaye a muškarci bijele, postavljene kandure. Odjeća je iz jednog komada i seže do gležnjeva. Drugim riječima, ako su već gore svi isti, šansa da pokažu različitost je u rukama na kojima je skupi švicarski sat ili pak pozlaćeni mobilni od 19 000 maraka. Iskazati se još može i od gležnjeva na dole što će reći da tu na svoje dolaze one papuče od 6750 maraka koje ja očigledno još ne mogu zaboraviti.  

Pored shoppinga, za koje sami Emiraćani kažu da je to njihov nacionalni sport, domaće stanovništvo je zaljubljeno u parfeme ili mirise bilo koje vrste. Nije čudo stoga da kad udjete u veliki shopping centar jedna do druge se guraju, za naše prilike neobične prodavnice koje isključivo prodaju ili već pomenute papuče ili parfeme. Rezultat ove zaljubljenosti je da Emiraćana prije namirišete nego što ga vidite. Mirisi su jaki i naprosto omamljujući ali domaćini, treba priznati, imaju stila i ukusa tako da cijeli tržni centar zna na momente zamirisati kao najljepša procvjetala bašta.

Kad smo već kod mirisa i ekskluzivnosti lokalne novine pišu da će u Dubai-u do kraja godine biti otvoren brijački salon za klijentelu koja će trebati, pored brijanja od 110 maraka, plaćati i godišnju članarinu od oko 12 500 maraka. Menadžer kompanije obrazlaže da njihovo brijanje uključuje da se brada prilikom brijanja predje dva puta prema  gore i dva puta prema dole (znači 27.50 maraka u jednom smjeru) te da je broj mjesta u ovom ekskluzivnom salonu ograničen a svaka će mušterija imati i vlastiti ormarić na raspolaganju.

Da ovo pročita rahmetli legendarni brice, jedan od najvještijih ljubuških ribara i nadasve dobri čovjek Beća ispala bi mu ona vječna cigareta iz ugla usana.

Kako visoki život podrazumijeva i ništa nižu kulturu Emiraćani su odlučili da udju u elitni klub otvranjem filijale čuvenog pariškog muzeja Louvre koji je trebao biti otvoren do kraja ove godine ali je to pomaknuto zbog kašnjenja radova za slijedeću godinu. Slijedeći projekat, opet vezan za umjetnost, je otvaranje još jedne filijale ovaj put muzeja moderne umjetnosti Gugenhaim.

Ko ima para za Louvre imaće naravno i za sport. U tom smislu Dubai (avionska kompanija Emirates) i Abu Dhabi (avio kompanija Etihad) vode bratsku emiratsku utakmicu ko će kupiti ili barem sponzorirati više nogometnih klubova. Dubai za sada vodi ubjedljivo sa svojim sponzorstvom Arsenala, Reala, Milana, PSG, Benfice itd. Abu Dhabi je u igru uskočio 2008 kada je Sheik Zayed kupio nekada Džekin Manchester City od bivšeg tajlandskog premijera. Biznis kupovine klubova poslije toga se počeo širiti kao šumski požar tako da je poslije Manchester City-ja šeik kupio New York City F.C. ,  potom australijski Melbourne City i napokon F.C.  Yokohama u Japanu.

Emiraćani vole nogomet ali je jedan od popularnijih domaćih sportova utrka kamila tokom dvosedmičnog Al Dhafra festivala u unutrašnjosti zemlje. U okviru festivala je i izbor najljepše kamile a kao jedan od kriterija nisu važne duge noge nego dug vrat i velika glava ?!? Kako ovaj izbor nije samo zezancija dokonog bogatog svijeta potvrdjuje i činjenica da pobjednik kao nagradu, najljepšu kamilu, ako se ne bude otimala, može utrpati u osvojenog moćnog terenca koji je premija za misicu. A ako pak hoće da se rastane od nje u džep može strpati blizu pet miliona maraka koliko je bila vrijednost ljepotice iz 2014. godine.

Ostavimo li za trenutak na stranu ove trivijalne kviz podatke i okrenemo se ozbiljnijoj temi vidjećemo da su Emiraćani promoćurni biznismeni, uporan i visionarski narod koji ulaže u svoj razvoj kroz pametne investicije i obrazovanje. I to što rade vidi se na sve strane. Izgradili su dva od najmodernijih gradova na svijetu, ozelenili i napojili žednu pustinju, učlanili se u klub nuklearnih sila a imaju i jedan od najvećih životnih standarda u svijetu. Neštedimice neprestano ističu da je ono što imaju dar od Boga i na tome treba biti zahvalan.

Esad Abudabi

Photo: Esad Sadiković

Isto tako treba reći da domicilno, arapsko stanovništvo, u dosta slučajeva, radi, pa ako baš mora. Ilustrativno zvuči anegdota kada je mlada Emiraćanka dobila posao recepcionarke i poslije svega tri dana dala otkaz s obrazloženjem da ona tu ne može raditi jer joj, zamislite samo, stalno zvoni telefon !!!

U Emiratima sam se se našao tokom svetog mjeseca Ramazana koji poštuju i poste dosljedno. U toku Ramazana jesti i piti nije dozvoljeno na javnim mjestima. Samo odredjeni hotelski restorani kao i prostori u shopping centrima su tako zastrti visokim zavjesama kako bi oni koji ne poste mogli jesti zaklonjeni od pogleda postača.

Na najplemenitijji mogući način svoj dug Bogu odužio je već spominjani osnivač nacije šeik Zayed u čije ime je napravljena jedna od najljepših gradjevina u svijetu – veličanstvena Sheik Zayed Velika Džamija u kojoj se i nalazi grobnica oca nacije koji je imao vizionarsku, liberalnu ideju da ujedini postojeće struje u islamu i istorijski i arhitektonski. U kompleksu džamije isprepleteni su stilovi Arabije, Perzije, Sjeverno afričkih Maora, Indije, i Osmanskog Carstva i sve to prožeto modernom arhitekturom. Iako su u gradnji učestovale brojne kompanije i radnici iz svih dijelova svijeta slava da su ovu gradjevinu napravili pripisana je Italijanima.

Kompleks džamije sa ogromnim mramornim dvorištem od 17 000 kvadratnih metara (najveća mramorna površina u jednom komadu u svijetu) prima preko 40 000 vjernika. Unutar same džamije ima dovoljno prostora za 7000 ljudi. Džamiju natkrivaju 82 kupole od bijelog mramora a tu je, što vani što unutra, preko 1000 mramornih stubova sa reljefno urezanim poludragim kamenjem. U samoj džamiji se nalazi i najveći ikad napravljeni ručno tkani tepih od 5627 m2. Tepih je tkan rukama 1300 iranskih tkalaca.

Pitanje koje se nameće, nakon što se oči odmore na ogromnom prostranstvu floralnog zelenila tepiha je: ko ovo usisava?   Sam tepih je inače težak 35 tona tako da klofanje neću ni spominjati.

Džamiju je poseban doživljaj posjetiti noću jer je osvjetljena reflektorima koji prate faze mjeseca i prilagodjavaju intezit osvjetljavanja mjesečevoj svjetlosti.

Esad dzamija

Photo: Esad Sadiković

Islam je ovdje državna religija ali je sloboda ispovijedanja religije zajamčena. Naoružan, nama nametnutim, predrasudama o radikalnom Islamu i fundamenatlizmu prije dolaska u Emirate, iznenadio sam se kad nas je po dolasku u Dubai u hotel odvezao Filipinski vozač sa brojanicom i križom ovješenim o ogledalu u njegovom automobilu. Slijedećih dana pročitah da je u starom dijellu Abu Dhabi-a prilikom iskopavanja izvršilac radova naišao na antičku crkvu tako da su radovi obustavljeni jer će crkva biti stavljena pod zaštitu države kao kulturni naconalni spomenik. Upravo krajem jula ovdje je stupio na snagu zakon o rasnoj, religijskoj i etničkoj toleranciji prema kojem se za ozbiljnije prekršaje ljudskih prva ove vrste u zatvoru može odležati i deset godina.

Zakon u ovoj zemlji inače može biti prilično oštar i beskompromisan. Za odredjene prestupe ne samo da se odleži propisana kazna nego se u nekim slučajevima, zavisno od vrste prekršaja, mora platiti i materijalna kazna tzv odšteta u krvi kada npr. osoba koja je skrivila saobraćajnu nesreću i pritom usmrtila osobu iz drugog vozila plaća krvnu odštetu familiji stradaloga. Ako optuženi nema sredstava da otplati ono što mu je propisano u zatvoru ipak ostaje dok se odšteta ne otplati bez obzira što je zakonsku kaznu već odslužio. Ilustracije radi naišao sam na tekst u novinama, koji spominje Pakistansku humanitarnu organizaciju koja sakuplja novce kako bi njihovi zemljaci mogli biti oslobodjeni dugova i vraćeni u Pakistan nakon što su odrobijali svoju kaznu.

Slično ovome tu je i priča o bogatom Indijcu koji je svoj život u posljednjih 15 godina posvetio neobičnoj vrsti volontiranja. On naime sakuplja sredstva sa kojima siromašne migrante koji su umrli u Emiratima a nisu imali novce za prevoz i pokop besplatno vraća familijama kako se one ne bi našle u još većem dugu nakon smrti njihovih najbližih. Ovo je posebno važno ako se zna da se dosta migranata zaduži a ponekad i proda kompletno imanje samo kako bi sebi platili put do Emirata i boljeg života, a taj dug nekad vraćaju godinama.

U zemlji sjaja i bogatstva iskušenja su bezbrojna tako da kriminala ima i ako ni blizu onoga što biste na primjer očekivali kao u nekoj od razvijenijih zapadnih zemalja. Kako napomenuh ranije u ovu zemlju slila se kiša migranata sa indijskog potkontinenta i Jugoistočne Azije. Oni su pokretačka snaga koja svojim znojem grade ovu zemlju. Upitaćete se kako su plaćeni.  Plaćeni su prema pasošu iz zemlje iz koje dolaze. Gledano iz njihove perspektive oni su vjerovatno sretni da su pobjegli od svoje sirotinje i mogu prehraniti familije. Gledano iz perspektive zapadnjaka koji ovdje obavljaju uglavnom rukovodeće poslove ti ljudi su plaćeni mizerno. Nisu rijetke scene na ulici gdje Porsche sa zatamnjenim staklima pretječe drndavi indijski autobus bez klime pun ispijene sirotinje iz Bangladeša koja radi od mraka do mraka. Iznenadio sam se čitajući, na primjer, da taksista koji često radi i preko 12 sati dnevno zaradi oko 2000 maraka mjesečno. Nakon mjesec dana provedenih u Emiratima vjerujte mi da 2000 maraka u ovoj zemlji nije puno para, pogotovo ako od njih treba živjeti mjesec dana i poslati neku crkavicu familiji u Indiju.

Sirotinja čini se u svom ovom sjaju i luksuzu ostaje sirotinja a njihov čemer još više dolazi do izražaja kad se nadje na suprot ovog blještavila. Ne mogu da se otmem utisku da je domaćinima ovdje ovako dobro, izmedju ostalog, i za to što je ova sirotinja tako malo plaćena. Marxova kritika kapitalizma ovdje dolazi do potpunog izražaja. Ali to je izgleda ovdje općeprihvaćena realnost jer je jeftina radna snaga potrošna roba a ako se nekom ne svidja tu su milioni drugih koji negdje u provincijji Indije, Filipina ili Pakistana čekaju svoju šansu i sjaj Emirata.

Kako rekoh kriminala ima i to uglavnom sitnog. Prvih dana boravka ovdje, još dok sam hrabro tabanao ulicama Abu Dhabi-a po nesnosnoj žegi, prišao mi je suhonjavi mladić Indijac nudeći mi, najvjerovatnije, lažni Samsung mobilni telefon. Slijedeći dan me je par Italijana lijepo zabavio kad su me zaustavili da pitaju za Sheraton hotel. ‘Mal ne rekoh :”Ja sam iz Ljubuškog nisam baš na ti sa Abu Dhabi-em” ali mi nisu dozvolili da dodjem do riječi obasipajući me komplimentima kako dobro govorim talijanski. U to ime rekoše da su trgovački putnici koji hoće da mi poklone dva odijela jer se oni vraćaju u Italiju i neće da te prodajne uzorke vuku po avionu. Zasmrdilo mi je odmah kad mi rekoše da sam im “molto simpatico” strašno simpatičan. Priču su mi strpljivo pričali dobrih deset minuta da bi mi na kraju elegantni srednjovječni ‘biznismen’ rekao da on para za odijela (koja kao koštaju 4,500 eura) nikako neće ali bi mu bilo drago da mu kupim mobilni telefon za njegovu kćerku kojoj je sutra rodjendan. I on hoće Samsung. I to S6. Kad sam napokon došao do riječi rekoh kako mi se žuri. Buon compleanno djevojčici i arivederci tebi ljudino sumnjivog morala. Čovjek ni ćehru nije promijenio. Za njega je to deset minuta izgubljenog vremena ali ode on dalje pitati nekog drugog gdje je Sheraton. Tako ja ostah bez markiranih odijela a oni bez mobitela.

Kako je ovaj putopis protkan sjajom i glamurom jedne od najbogatijih zemalja svijeta red ga je tako i završiti.

Priča kruži Abu Dhabi-em da je jedan od mostova tamošnjeg auto puta čekao nedovršen dvije godine kako bi lokalni sheik imao vremena da razmisli koju će jahtu kupiti kako bi gradjevinari napokon mogli izračunati visinu mosta ispod koje bi njegova jahta trebala proći. Čekalo se navodno prvenstveno zbog toga jer je njegov rival, drugi sheik iz Dubai-a već bio naručio svoju nepoznatih gabarita a ova iz Abu Dhabi-a je naravno trebala biti veća od one iz Dubaia.

Napokon vic, a opet nakon svega što sam vidio i čuo mozda i nije vic, kaže da se mladi Emiraćanin koji je bio na studijama u Londonu jednog dana ispovijedao iskreno ocu kako mu je nezgodno jer svi na fakultet dolaze vozom a on jedini Ferrarijem.

Otac k’o otac zabrinuto ušuti, bezbeli mu nije svejedno i nakon kraćeg muka sa druge strane telefona dolazi očinski brižan odgovor: “Sine ne sekiraj se ti ništa. Šaljem ček danas, neću da se brukaš, kupiće i tebi tata voz”.

 

Esad Sadikovic

 

1226 Posjeta 1 Posjeta danas