SRĐAN ŠUŠNICA: Iz Banjaluke je protjerano 75.000 ljudi(prvi dio)

srdjan

U Banjaluci je, iako nije bila zahvaćena ratom, ubijeno 220 civila

Moji baka i deda Šušnice bili su ponosni Krajišnici, Bosanci sa Grmeča i podgrmečkog kraja, iz sela Dabar i Podlug… Oboje su sa 16 godina stupili u NOB. Deda Đuro zajedno sa četvoro svoje braće u Šestu krajišku partizansku, a baka Mira u Drugu proletersku brigadu. Baka je bila ranjavana na Sutjesci u nekoliko uzastopnih bitaka sa četnicima i Es-es-ovcima a prehodala je tifus u povlačenju sa preživjelim Dalmatincima. Krajem rata su se upoznali i vjenčali.

***

Deda je prihvatio garnizonsku službu prvo na bugarskoj granici, pa se moj stari rodio u Pirotu, a onda i na albanskoj granici, pa su stari i stric odrastali u Tetovu. Kad su došli u Banja Luku 1960, pričali su makedonski a jedva razumijeli srpsko-hrvatski. Bili su i do kraja ostali istinski partizani i komunisti (a ne komunjare) koji su pazili svoj komšiluk, prijatelje i uživali u zajedničkom životu sa svim ljudima i narodima u Bosni. Što bi kod nas rekli – nisu se dali vagnuti u stranu ni za jotu kad su došla ova nevjerna vremena. Nisu nikada bili vjernici, niti se kod njih mogao osjetiti taj nacionalistički konstrukt srpstva. Sad sa ovom pameću znam da su kao i svi Krajišnici smatrali sebe Srbima, pravoslavcima, ali nisu tome pridavali politički značaj ili životnu bitnost. Njihova etnografija, kultura i ekonomija življenja tokom 20. vijeka je bila daleko od monolitnog i ujedinjavajućeg političkog konstrukta svetosavskog srpstva koji je dopirao iz Beograda i Vojvodine dvadesetih, tridesetih i ponovo osamdesetih i devedesetih godina – već je bila istinski bosanska, ili još preciznije, autohtono bosansko-krajiška.

***

Sjećam se bakinog komentara na slike četnika i srpskih dobrovoljaca na barikadama u Hrvatskoj 1991. – Sine, rekla mi je, evo opet ovih bradonja četnika i popova, a mislila sam da smo mi to pobijedili jednom za svagda… Oni će nam svima glave doći…

***

I deda Ostoja, majčin otac, sa šesnaest je otišao u partizane, sa doktorom Mladenom na Kozaru gdje je učestvovao u podizanju ustanka. Preživio je prvu nacističku, ustašku i četničku ofanzivu na tu planinu. Kada se vratio u selo Bistricu podno Prosare, počela je odmazda … Ubijanja ili odvođenja zarobljenika, antifašista i seljana, u Staru Gradišku i Jasenovac. Muškarce su odvozili u radne logore u Austriji i Njemačkoj. Tako i mog dedu, no on je iz tog logora pobjegao nakon četiri mjeseca i vratio se u partizane. Prvo u štajerske a onda ponovo na Kozaru i dalje po Bosni.

***

Kad se sjetim svog djetinjstva, neke svoje lične prošlosti, uvijek se sjetim doživljaja, slika i raje iz dva banjalučka naselja u kojima sam odrastao – Rosulja i Borika. Najljepša i najnostalgičnija sjećanja i slike su ipak iz radničkog naselja i raje u Boriku, jer sam tu proživljavao one slatke prijeratne tinejdžerske i gimnazijske godine. Vrbas, kajak, raja iz kluba… Mufta, Muhamed, Sina, Smailaga, Albin, Boro, Pota… Takmičenja u kajaku na rijekama širom bivše Juge… Zezancije sa rajom iz zgrade… Džimi, Smaja, Roske, Darma… Prva zaljubljivanja i simpatije. Sjećam se djevojke sa imenom Elizabeta Sotelo, zvali smo je Beti Bup. Samo njeno ime je bilo dovoljno da mi uši otpadnu. Banja Luka i Borik mog djetinjstva u odnosu na ovo sada, bile su šarolike, izmješane i stopljene oaze različitih ljudi, imena, porodičnih priča, običaja i istorija, različitih vjera i narativa, različitih temperamenata.

***

899 Posjeta 1 Posjeta danas