SRĐAN ŠUŠNICA: IZ BANJALUKE JE PROTJERANO 75.000 LJUDI(DRUGI DIO)

srdjan

Sjecam se da je pred sami rat u Banjaluci svako pokretao neki svoj mali biznis. Ljudi su pravili i izvozili posteljinu, kožnu galanteriju i ko zna šta vec… Kafici i slasticarne su radili ko ludi, narocito oni boricki od kafica K4 preko Venecije, Moneta i Kajaka do Tilta, Džoja i Moskve… Bilo je svega, sve dok nam nisu poceli obecavati da cemo svi jesti zlatnim kašikama. Tada je iz komšiluka isparilo više od polovine mojih drugara…

***

U gimnaziju sam krenuo u jesen 1991. i prve šokove rata sam doživio u tim danima. Sjecam se kako su moji drugari iz razreda nestajali jedan po jedan… A onda par dana ili sedmica poslije neko donese haber u razred da se Selma, ili Valentin, ili Mario više nece pojavljivati u školi i da su izašli iz Banjaluke. To su za mene bile traume.

***

U gimnaziji su moju raju prvi put popisivali po nacionalnosti. Negdje u maju 1992. profesor Mile Sumrak, zamjenik direktora i clan SDS, ulece u razred kod nas i kaže: – Ajmo, djeco, napišite ovdje svoje ime i prezime i nacionalnost. I dade da po razredu kruži taj obrazac. Dode i do mene i tada sam prvi put vidio da djeca nisu samo djeca vec i Srbi, Muslimani i Hrvati. Bio sam šokiran, nisam se mogao pomjeriti . Sad sa ovom pamecu shvatam da je popisivanje po nacionalnosti prvi korak u dehumanizaciji covjeka. Ja nisam znao kojoj kategoriji pripadam i kraj svog imena pišem – Jugosloven. To cini i Bojan, drug do mene u klupi. Ode Sumrak sa spiskom, ali se nakon nekog vremena vrati… Prozva mene i Bojana i kaže nam da nacionalnost Jugosloven ne postoji, da ta država više ne postoji i da se izjasnimo drugacije…

Kažem mu da ja ne znam šta drugo da napišem i da moram pitati majku.

… Zbunjeno je izletio iz razreda… I sada razmišljam kako je simbolicno da je sav taj jad i cemer srpskog nacionalizma i rata u naš razred donio covjek koji se preziva Sumrak. Te 92. nestalo je pola mog razreda… a tih godina i pola moje Banjaluke… Sumrak rata je pocistio ulice, naselja, sela, sjecanja… I sada nam srpski nacionalisti pokušavaju prodati pricu da ta vremena, ti ljudi, ta djeca, taj život… nikada nisu ni postojali. I da je ovako bolje.

***

Pocetak rata za mene predstavlja spoznaja da je moj burazer od strica Boris, dijete iz mješovitog braka, iz kasarne JNA najednom završio na Vukovaru sa svojih 18 godina. Bio je tenkista, preživio je i kada se vratio krajem ’91. imao je price zbog kojih mi se sve to sranje zgadilo odmah na pocetku. Pricao mi je: – Ulazimo mi tenkovima u Vukovar na samom pocetku… Ne znam ni za šta, ni zbog cega, ali tu sam. Po tenku poceše zvonit meci, a moja noga odmah pade sa gasa. Tenk stade a meni poceše suze ici niz lice… Jebote, gdje me ovo guraju! … Cijela se kolona zaustavi, a Šljivancanin urla na nas ko na robove…

***

1159 Posjeta 2 Posjeta danas