ALEKSANDAR F.GILJFERDING: LJUBINJE(1857)

Ljubinje

Ljubinje je ubogo mjestašce kako se samo može zamisliti,ali je,poput drugih hercegovačkih mjesta,planski smješteno u podnožje planinskog zemljišta,na sredini uskog a dugog karsnog polja,čija je jugoistočna polovina,koju smo tek proputovali,zove Kraj-polje,a sjeverozapadna Konacpolje.Većina stanovništva su muslimani. U gradu ima 120 muslimanskih kuća(sa 987 stanovnika) i samo 12 hrišćanskih sa 92 stanovnika.Muslimanske kuće načinjene su onog istog sivog kamena kao i sve kuće u Hercegovini.U većoj mjeri su oštećene nego kuće u Trebinju.Mnoge od njih zjape prazne.Opustjela je i drvena kula,utvrđeni punkt nekadašnjih ljubinskih begova.Čudnovato je kako u BiH opusti i poruši se sve što pripada muslimanima.Prolazite kroz selo i u njemu zapazite porušenu i zapuštenu kuću.Na pitanje čije je to vlasništvo,sigurno će vam odgovoriti da je u njoj živio musliman.“Ko je držao ovaj han,koji sada stoji napušten na putu?“ „Musliman“.“Zašto je porušena ova masivna kula?“ „Eto,beg u njoj sjedio,pa se obatalila.“

Koja je to gradska četvrt u Stocu,Mostaru,Visokom,Fojnici,D.Vakufu,Travniku,Jajcu,Banjoj Luci,Livnu,Novoj Varoši,Foči,Pljevljima,Prijepolju,drugim riječima,u kojem god bih gradu u koji svratite—koja je to gradska četvrt u kojoj ima najviše napuštenih kuća,bez krova,vrata i prozora,kuća sa kojih je otpao malter?“Turska mahala“,odgovaraju vam.U onim gradovima u kojima žive sami,ili gotovo sami,muslimani,kao na primjer,u Trebinju i Ljubinju ili u Glamoču,Rogatici,Višegradu,Prijedoru i Sjenici,ruševina ima svuda.Naprotiv,tamo gdje žive hrišćani,tamo ruševina ne smije biti.U Ljubinju se hrišćani mnogo ugnjetavaju.Nije im bilo dozvoljeno ni da nas vide.Na bogossluženje idu u jedno od obližnjih sela:u Gradac ili u Dubočicu.

Ljubinski mudir-vekil nije takav gospodin kao trebinjski mudir.On je,istina,spahija,ali je spao na to da je od svoga konaka načinio svratište za putnike.Tamo nas je i uveo.Uvjeravao nas je da ne prima sve putnike bez razlike.Prima samo svoje prijatelje.Jedan od takvih prijatelja,njegov tadanji stanar,musliman sijede brade,trgovac iz Mostara,smatrao je za potrebno da nas posjeti i pričini nam zadovoljstvo svojim pitanjima i razgovorom.Međutim,razgovor sa njim trajao je duže vremena na nezadovoljstvo umornih putnika,željnih odmora.Pa ipak smo na osnovu toga razgovora upoznali nekoliko karakterističnih oblika muslimanskih shvatanja.Pomenuću jedno ili dva takva shvatanja.Naš sagovornik nam je pričao da je ranije,kao trgovac,mnogo putovao.“A zašto sada ne putujete?“ „Sada putujem ovamo,na bliže ture,da pogledamo čitluk(imanje),koje smo ovdje kupili.Ne upuštamo se na veće daljine.Ostarjelo se,a osim toga,imamo veliku familiju.“Muslimani stalno upotrebljavaju izraz „familija“:kao strana riječ,ona im izgleda ponajmanje indiskretna.Vrlo često riječ „familija“ označava kod njih upravo ženu).“Imate li veliku familiju“uptah da bi produžio razgovor.“Nije mala.Tri sina i,da oprostite,dvije kćeri.“ „Da li ste ranije bili u Sarajevu?“ „Bili smo“.(Muslimani,Hercegovci i Bosanci,govore o sebi u množini:“Mi smo bili“,dok se drugima obraćaju sa „ti“.) „No,pa kakvo je Sarajevo?“ „Mjesto je lijepo,zdravo i ima dobru vodu“.“Da li ste bili u Njemačkoj?“(Na njemačkom zemljištu tj. u Austriji.)“Dolazili smo i tamo,u Mlatke“.“Kakav je utisak ostavila na vas Venecija?“ „Loš grad,voda im je slaba.“Po tome odgovoru smo zaključili da muslimani ocjenjuju grad kao dobar ili rđav prema tome da li ima ukusnu ili lošu vodu.Slično mišljenje o nekom gradu čuli smo od njih bezbroj puta.

Izvor:Putovanje po Hercegovini,Bosni i Staroj Srbiji,BGD 1966.

2631 Posjeta 1 Posjeta danas