POČETAK KRAJA ORIJENTALNIH GRADOVA U HERCEGOVINI

Hercegovački gradski život u osmanskom vremenu,moguće je okarekterizirati pomoću kontrasta u odnosu na sela:gradovi su bili orijentalni,a to znači muslimanski,dok su kršćani živjeli na selima.Sredinom 19.stoljeća u hercegovačkim gradovima dominiralo je muslimansko stanovništvo.To se naročito odnosi na veće gradove,poput Mostara,u kojem je 1840-ih godina bilo 18.000 stanovnika,a od toga,po riječima Ivana Frane Jukića,svega šezdesetak katoličkih kuća.“Slika grada Mostara je,kako opisuje Jukić,sa svojih preko 30 džamija u potpunosti imala muslimanski pečat,a i stanovništvo je u svakom slučaju bilo većinski muslimansko.Pored toga je,međutim,postojao i veliki udio pravoslavnog stanovništva.Naročito od sredine 19.stoljeća i katoličko gradsko stanovništvo postajalo je sve brojnije“,objašnjava Grandits,ističući da su krajem 1870-tih godina nešto više od dvije trećine hercegovačkog gradskog stanovništva činili muslimani.
Konfesionalna struktura stanovništva u gradovima počinje se mjenjati u periodu tanzimatskih reformi.Te se reforme,kako piše Grandits,uzrokovale sve veću ravnopravnost između muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva te su olakšale doseljavanje nemuslimanskog stanovništva u gradove..
(…)Gradska kultura u Hercegovini,za razliku od nekih dijelova centralne i sjeverne Bosne,gotovo da nije postojala prije dolaska Osmanlija.Razlog formiranja gradova,piše Grandits,bila je namjera osmanske vlasti da time učvrsti svoju vladavinu u novoosvojenim područjima.Dodjeljivanje „gradskih privilegija“odigralo je važnu ulogu u procesu naseljavanja gradova,a čak su i „mnoge vlaške vođe i pastirske zajednice principijelno bili oslobođeni mnogih obaveza nametnutih raji,ukoliko su za državu obavljali neke vojne zadatke“.Naselje je iz perspektive Visoke Porte moralo ispunjavati nekoliko uvjeta kako bi moglo biti proglašeno gradom ili kasabom.
„Kao prvo,tu se radilo o postojanju muslimanske zajednice(džemat).Naselje je,dakle,moralo imati veći broj muslimanskih stanovnika.Osim toga je naselje moralo imati džamiju,kao i stalnu čaršiju.Konačno je moralo imati teritorijalna razgraničenja kako bi privilegirano stanovništvo koje je uživalo beneficije bilo odvojeno od ostalog stanovništva iz naselja,odnosno okoline“,objašnjava autor.
Neki su hercegovački gradovi u ranom 17.stoljeću bili i značajniji i veći nego 300 godina kasnije.Granditis navodi opis Nevesinja iz Putopisa Evlije Čelebije kako bi potkrijepio ovu tezu:“Nevesinje ima šest mahala.Dvije su hrišćanske.Ima ukupno hiljadu i pet stotina kamenom pločom pokrivenih i tvrdo zidanih kuća,koje su u dobrom stanju.Ima pedeset islamskih bogonolja.(…)Ovdje ima svega osam mesdžida i dvije medrese.Ovdje ima šest osnovnih škola,jedna javna kuhinja za sirotinju i strance.To je zadužbina Bajezid-hana.Postoje i tri derviške tekije.postoje,dalje,jedan veoma tvrdo zidan  han i lijepo kupatilo“napisao je Čelebija.
Iz Čelebijinog opisa Nevesinja Grandits izlači zaključak o prostornoj podjeli grada u mahale.Mostar ih je u to vrijeme imao više od dvadeset.Muslimanska naselja bila su uvijek koncentrirana u neposrednoj blizini čokalnih džamija.“Muslimanske mahale su prvenstveno ležale u blizini gradskog jezgra.Njihova imena su pritom često bila izvedena iz imena njihove džamije,odnosno iz imena onog zadužbinara koji je dao da se džamija izgradi.
Ovdje dolazimo do još jednog temeljnog svojstva osmanskog razvoja grada:ključni značaj pobožnih zadužbina(vakufa).Mnogi osmanisti zastupaju mišljenje da su individualne inicijative i pobožne zadužbine imućnih i itjecajnih ljudi u mnogo većoj mjeri ubrzavale ratvoj gradova u Osmanskom carstvu,nego što je to činilo planiranje od strane države“,objašnjava Grandits.
Izvor:STAV