Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem price o ljudima za koje se ne prireduju svecane sjednice, gala predstave i ne kindure kamere koje ce bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji. O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novcanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dodu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini covjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.
Mirsad Šehovic, svima bliži kao Šeha, roden je 2.marta 1961. godine u Zapadi, zaseoku sela Gradišce, pored Zenice, od majke Šehrije i oca Hasana, kao drugo dijete, pored još dva brata i dvije sestre. Djetinjstvo provodi u Peharama gdje završava osnovnu školu a nakon toga upisuje i završava metalsku školu u Zenici. Odmah po završetku, dobija posao u Zagrebu, ali tamo ne ostaje dugo i vraca se u svoj grad. Nastavlja raditi u „Željezari“ do odlaska u JNA. Po povratku, vraca se na svoje radno mjesto i kao vrstan radnik, brzo napreduje u poslu. Ženi se suprugom Alijom, izabranicom za cijeli život, a godinu kasnije, rodio mu se sin Elzidin. Cetiri godine potom, na svijet dolazi i kcerka Indira, kojoj se nakon godinu dana, javljaju zdravstvene poteškoce. Brojne su pretrage u Zenici i odlazak u Sarajevo, gdje konstatuju, da kcerka boluje od cerebralne paralize i epilepsije. Pred tom cinjenicom Mirsad i Alija ne posustaju, nego se on baca na posao izgradnje porodicne kuce u Peharama a Alija preuzima potpunu brigu o kcerki. Dolazi rat, koji ga je zatekao na poslovima „dreger cete“. Avionsko bombardovanje „Željezare“ od strane agresora! Spašavanje pogona, ali i cijelog grada, od eksplozije plina i vece katastrofe, bio je Mirsadov zadatak, koji je uspješno radio do pocetka 1993.godine. Tada odlazi u Armiju RBiH i biva rasporeden na mjesto vozaca tenka. Za uloženi trud, umijece i nadasve hrabrost, više puta je nagradivan i pohvaljivan. Nakon završetka rata, ostaje u vojsci na profesionalnoj službi, predan svakom postavljenom zadatku. Vec na sljedecem specijalistickom pregledu, otkrivaju mu hepatitis „C“ i biva prisilno otpuštan iz službe. Nakon žalbe, ponovo ga vracaju u službu i komisija mu odreduje invalidnost II kategorije. Radeci dalje u vojsci, na svim poslovima koji su mu nudeni, jer je bio covjek od zanata, Šeha je ponovo otpušten i ponovo krece od nule. Iako narušenog zdravlja pokrece privatan biznis, zanatskih djelatnosti, radeci kuce od temelja do krova, ali i bravarske, limarske, elektricarske i vodoinstalaterske poslove. Razumio se u sve i radio sve, samo da porodici ne zafali.
Tako se okušao i u slikarstvu kod prijatelja slikara, školskog i ratnog druga, Emina Skomorca. Kada je pohvaljen od strane umjetnika, naslikao je dvadesetak slika. Zdravlje se dalje komplikuje i 2004.godine, na bubregu mu otkrivaju cistu, da bi u Tuzli biopsijom potvrdili da se radi o karcinomu, nakon cega mu odstranjuju bubreg. Šeha ide dalje, radi i privreduje za svoju porodicu, pa 2009.godine od svoje uštedevine odlazi na hadž, ispunjavajuci time dužnost prema Uzvišenom Gospodaru i svoju davnu želju. Ali, 2011.godine, otrkrivaju mu ponovo karcinom, na nadbubrežnoj žlijezdi, koji odmah hirurški odstranjuju. Od tada pocinju sve vece komplikacije. Ceste upale ociju, usne šupljine, bile su jako bolne, da bi nepunu godinu kasnije izgubio vid na lijevo oko. Šest mjeseci poslije, nekako u avgustu, vozeci autom prema selu u kojem je roden, poceo je gubiti vid i na desno oko, da bi vrlo brzo potpuno oslijepio. Javlja se i artritis. No Šeha, kao ni mnogo puta prije, ni tada ne posustaje i nije napustio vjeru u Allaha, Gospodara svjetova. Zajedno sa svojom suprugom Alijom, nastavio je strpljivo koracati dunjalukom!
–Tražio sam, i tražim, samo da mi Allah da snage i sabura i da mi sacuva razum. Nafake imam elhamdulillah, reci ce Šeha dok razgovaramo u kasnim satima. –Ali da mi nije moje Alije, ne znam da li bih izdržao. Ona je veliki borac a ne ja. Ona, koja bdije nada mnom evo godinama, a nad kcerkom sad ce trideset godina ravno. Najviše mi fali Musaf, volio bih uciti, jer sam znao polijepo dok sam vidio. Eto, sada ne mogu…
Glavom klonu na prsa skrivajuci tako bolan grc na licu, kao da svojim rukama otkida dio sebe i zašuti. Uzdah se izmace iz njegovih prsa, poleti u plafon pa se odbi o zidove. Gledam ga i sjetih se „Batonovog“ putovanja u Livno i te neumorne žene, koja mu umjesto bijelog štapa cini korake sigurnim i sabura. A u muzeju Gorica, Šeha se zaustavlja ispod slike „Proplanci Bosne“ koju je slikar Gabrijel Jurkic naslikao vec potpuno slijep. Ništa nije slucajno, jer kasnije mu isprica supruga kako i Šeha ima jednu nedovršenu sliku.
-Uzme me ponekad srklet lošeg odnosa države spram teškim invalidima, ratnim i neratnim. Onda se abdestom razgalim i padnem Svome Gospodaru na sedždu. Tako saburam! Tu je i moj „Baton“ u kojem nalazim mjesto za lijepo, iskreno druženje. I koju pametnu da cujem! Ne propuštam „Batonove“ muhabete, sportska druženja, putovanja. Bio sam cak i u streljani, – nastavlja vidno umorno Šeha. Rukom potraži Amira, predsjednika „Batona“ sa njegove desne strane i opet ušuti.
– Šeha je moj vjerni pratilac svih kulturnih dešavanja u „Batonu“. On plati komšiju, taksiste, nekad i autobusom se prebacuje, samo da prisustvuje. Neumoran je. On eto vec godinama živi sa karcinomom, potpuno slijep a aktivan je za primjer. Njegova supruga, Alija hanuma, žena je koja me posebno fascinira svojom strpljivošcu i predanošcu da služi njemu i kcerki Indiri, ali pripazi i porodicu starijeg sina. Svaki put se iznova divim snazi i strpljenju našega Šehe i njegove Alije hanume, – isprica Amir.
A kada pritisnu poteškoce, Alija uzme abdest i padne na sedždu, potom Musafom razgali dušu. Kažu da su tri stuba kuce na ženi. Upoznavajuci Šehu i njegovu vjernu suprugu Aliju, ne mogu a da ne pomislim kako ova hrabra i nadasve strpljiva žena, na svojim plecima nosi i onaj cetvrti stub, i temelj i krov porodicne kuce u Peharama. Nosi i ne žali se!
Sabura, sa vjerom u Svemoguceg Gospodara, danonocno hizmeteci kcerki i suprugu, a da nikada nije izgovorila „Uh“. Time pokazuje, da se sa iskrenom vjerom u Jedinog Gospodara, sve životne teškoce mogu pretvoriti u epizode života, koje se žive tiho i dostojanstveno, sve do volje Stvoritelja.
Na kraju razgovora, Šeha mi saopšti i svoje dvije želje. Jedna je da ponovo ode u Meku i rukom dodirne Kabu, a druga da nabavi bicikl dvosjed. Vozit ce onaj što vidi, a on svoju Bosnu svakako dušom gleda. Samo mu zafali mirisa Bosne, njezinih gradova, rijeka i planinskog vjetra, što mu u mislima slika one slike, koje Šeha nije stigao naslikati.
-Šta kada bi sutra progledao samo na pola sata, šta bi poželio?, – upita ga Amir.
– Da se nagledam unucadi i otvorim Musaf, koji ajet da proucim… Niz lice mu se ote suza koju ni sabur nije uspio zaustaviti. Usne su mu podrhtavale dugo, dok je smogao snage i ponovo progovorio.
– I još nešto, poruci Šeha na kraju, samo da Allah podari zdravlja mojoj Aliji. Noc se uvlaci u sitnu satnicu, a mi se rastajemo sa Šehom ostavljajuci ga, ne zadugo. Pod rukom stežem listove zapisanog u kojima naucih još jednu lekciju o strpjenju, kakvu ne nadoh u procitanim knjigama. Lekciju teškog života u bolesti, punog vjere i saburanja, na tankom bijelom štapu, kojeg proždire mrak.