Smrću glumice Mire Stupice (94), čiji će posmrtni ostaci danas biti kremirani u Beogradu, spuštena je zavjesa na jednu od najvećih glumačkih karijera ovih prostora u posljednjem stoljeću. Odlazak velike glumice istovremeno je i definitivni oproštaj sa jednom istorijskom epohom koju je svojom impresivnom umjetničkom i životnom biografijom obilježila Mira Stupica.
Iako je pred očima javnosti Stupica neprestano bila prisutna punih 70 godina (od prvih pozorišnih uloga tokom Drugog svjetskog rata, pa do posljednje u filmu “Parada” Srđana Dragojevića, prije tri-četiri godine), o njenom privatnom životu se znalo sam ono, odnosno tek onoliko koliko je velika umjetnica željela da se zna.
Istina, živjela je i i radila u vrijeme koje je bilo potpuno drugačije od današnjeg, vrijeme bez tabloida i paparazza, Facebooka i selfija, rialitija…, vrijeme u kojem su ljudi što milom, što silom, ipak vodili
računa o građanskoj pristojnosti, poštivanju privatnosti, strogom odvajanju javnog od intimnog…
Mira Stupica je prije petnaestak godina objavila autobiografiju naslovljenu “Šaka soli”, koja je sa petnaestak izdanja bila pravi bestseler u Srbiji. Knjiga je zapravo bila njena umjetnička autobiografija, a ne nikakvo samootvaranje i sentimentalno ispovijedanje .
“Obično se za nerazumne ljude kaže da im fali zrno soli u glavi. Nama je, međutim, falila čitava šaka soli”, objasnila je tajnu naslova svoje knjige.
U knjizi se Mira najviše bavila svojim suprugom Bojanom Stupicom, jednim od najvećih jugoslovenskih, mnogi kažu i evropskih redatelja druge polovine prošlog stoljeća. Stupica je bio, nije jednom to napisala i izgovorila, “čovjek njenog života”, njen umjetnički i ljudski oslonac i putokaz.
Nakon smrti Bojana Stupice (1970.), Mira se 1973. godine udaje za visokorangiranog jugoslovenskog komunističkog političara Cvijetina Mijatovića.
Mira ne samo da je u to vrijeme bila poznatija od svog novog muža, nego se malo ko u tadašnjoj državi, sa izuzetkom Josipa Broza Tita, mogao sa njom nadmetati u popularnosti. Preko
televizijskih ekrana i kultnih emisija u kojima je imala glavne uloge, “TV Bukvar”, “Operacija 30 slova”. “Mirina tv stupica”… ušla je u svaki dom tadašnje države, podučavala, opismenjavala, educirala, zabavljala milione radnih ljudi, građana, seljaka…
Njezin lik Kike Bibić, prostodušne, čestite, mudre “žene iz naroda” ostao je neprevaziđen uzor u kasnijoj povijesti televizijskih dramskih serijala…
Cvijetin Mijatović oženio se Mirom Stupicom tri godine nakon što mu je prva supruga, glumica Sibina Mijatović (rođena Bogunović) poginula u saobraćajnoj nesreći. Sibina je bila relativno poznata glumica onoga vremena, glumila je, pored ostalog i manje uloge u “Kozari” Veljka
Bulajića i “Mostu” Hajrudina Šibe Krvavca.
Iza nje su ostale dvije kćerke, Mirjana rođena 1961. godine i pet godina mlađa Maja.
Sibila Mijatović i Mira Stupica nisu bile samo kolegice, nego i vrlo dobre prijateljice, družile su se, posjećivale, putovale skupa. Kćerke njenog novog muža Cvijetina Mijatovića, nakon udaje za njega, primile su je ne kao maćehu, nego kao dobru kućnu prijateljicu.
Mirina ljubav i pažnja prema djevojčicama Mirjani i Maji bila je, tvrde očevidci, iskrena i majčinska.
Zbog toga je njihov tragični kraj, prerana smrt, tako strašno i trajno obilježile ostatak života velike glumice. Nikada o tome Mira Stupica nije željela govoriti.
ROCK AND ROLL ZA DRUGA BREŽNJEVA
Mira Mijatović je u vrijeme kada je njen otac Cvijetin – Majo bio predsjednik Predsjedništva SFRJ (prvi u punom, jednogodišnjem mandatu nakon smrti Tita) počinjala muzičku karijeru. Beograd je u to vrijeme “ludih” ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, bio centar jugoslovenske omladinske, alternativne kulture.
Mira je tada bila članica grupe “Via Talas” koju je vodio njen dečko Bojan Pečar. Njena, odnosno očeva kuća na Dedinju bila je “poprište” najekstravagantnijih žurki, praćenih drogom, alkoholom.. koje je Beograd toga vremena dugo prepričavao.
Mnogi od njenih prijatelja iz tog vremena, poput Milana Mladenovića, Margite Stefanović iz “Ekatarine Velike”, čiji je član bio i Bojan Pečar, ili glumice Sonje Savić odavno nisu među živima.
Jedan član “Via Talasa” prepričavao je anegdotu sa probe koje je grupa održavala u podrumu vile Cvijetina Mijatovića.
“Dok smo svirali, uletio je Mirin ćale, Cvijetin i počeo vikati na nas: “Dajte deco, smanjite tu buku, pričam na telefon sa drugom Brežnjevom, a ništa ga ne čujem od vaše galame!”
“Via Talas” je imao svoju publiku na beogradskoj klupskoj sceni, ali se diskografima njihova muzika nije činila komercijalnom. Dopala se, međutim, Goranu Bregoviću koji je bend pozvao u Sarajevo i ponudio se da im producira album.
Nikad se neće saznati koliko je na njegov interes utjecala činjenica da u bendu nastupa kćerka moćnog komunističkog poltičara, što njegovom imidžu uzornog omladinca iz tog vremena nikako nije moglo nauditi.
No, od te suradnje nije bilo ništa. Članovi “Via talasa” nisu bili zadovoljni Bregovićevom produkcijom. (Malo prije toga Goran je producirao pjesmu “Maljčiki” od “Idola” i to uradio, po mnogim, vrlo traljavo.)
“Via Talas” će album objaviti nekoliko godina kasnije, kada se grupa zvala samo “Talas”. Album, koji ne naslov dobio po priči velikog Jeromea Davida Salingera: “Perfektan dan za banana ribe”, objavio je “Sarajevo disk” i nije imao skoro nikakav odjek kod slušatelja.
Mira Mijatović je tonula u sve veću ovisnost o narkoticima.
“Bilo je pretužno gledati je kada znaš da joj je svaki dan potreban novac da bi nabavila drogu”, kazat će Petar Popović, novinar i najbolji poznavatelj beogradske i ex-jugoslovenske muzičke scene.
Cvijetin Mijatović i Mira Stupica suočeni sa užasom kroz kojeg prolazi starija kćerka, odlučuju mlađu kćerku, Maju Mijatović izmjestiti iz sestrine blizine i kobne blizine njenih prijatelja. Upisuju Maju na sarajevsku Akademiju scenskih umjetnosti koja je osnovana koju godinu ranije.
Prekrasna Maja upisuje 1985. godine glumu u klasi profesora Nenada Dizdarevića. U toj klasi su još Tatjana Šojić, Haris Burina, Branko Đurić-Đuro…
TETOVIRANJE POZORIŠTA IGLOM
Bilo je to vrijeme “ponosa i slave” sarajevske Akademije. Profesor Emir Kusturica dobiva “Zlatnu palmu” na filmskom festivalu u Cannesu za film “Otac na službenom putu”. Mnogo godina kasnije Kusturica će u biografskoj knjizi “Smrt je neprovjerena glasina” otkriti da “Otac…”, zbog političkih pritisaka tadašnjih vlasti u BiH, nikada vjerovatno ne bi bio snimljen da se za njega nije zauzeo moćni Cvijetin Mijatović do kojeg je Kusturica, kako je napisao došao uz pomoć njegove supruge
Mire Stupice.
(Još nešto što možda vrijedi pomenuti kao (da li?!) uzgrednu priču. Cvijetin Mijatović rođen je u mjestu Lopare kraj Tuzle. Bio je organizator ustanka u tom dijelu Bosne i Hercegovine. Umro je 1993. godine u Beogradu. Iste godine Emir Kusturica piše u “Oslobođenju” potresan tekst o rudaru Rasimu kojeg je sreo na aerodromu u Amsterdamu. Prethodno su rudara Rasima potkovali četnici. U rodnim Loparama.)
Gotovo u isto vrijeme, studentska predstava “Audicija” prerasta u nezapamćen pozorišno-estradni fenomen. Također studentska predstava “Tetovirano pozorište” u režiji profesora Mladena Materića nagrađena je prvom nagradom na jednom od naznačajnijih svjetskih pozorišnih
festivala- u Edinburgu.
U toj predstavi, kao i “Mjesečevoj predstavi”, glumi i Maja Mijatović. Odličnom glumom, gracioznim izgledom, prirodnim šarmom, Maja Mijatović je najbolje opovrgla mahalska
podmetanja da je na Akademiju primljena “preko štele”, kao “guzonjina kćerka”.
Maja Mijatović, pored glume, uspješno je vodila “Nedjeljno popodne” na Televiziji Sarajevo. Živjela je u stanu u naselju Ciglane. Njen otac Cvijetin, koji je još sedamdesetih godina živio u Beogradu, vilu na Marijin dvoru vratio je državi.
Vila je 1990. dodijeljena Društvu pisaca BiH i pretvorena je u Dom pisaca, omiljeno gradsko okupljalište do pred početak rata… Dom pisaca je (što ti je sudbina!) otvorio je Emir
Kusturica.
NEBOM STUPA, NEBOM LUPA MOJA GENERACIJA
Maja Mijatović je prije toga preselila (vratila se) u Beograd. I njeni problemi sa drogom postajali su kobni. Živjela je sa sestrom Mirjanom, čija se smrt ubrzano bližila u beogradskom stanu. Nisu
izlazile nigdje, nisu primale nikoga, same su, upućene samo jedna na drugu odživjele posljednje mjesece svojih života.
Najprije je umrla Mirjana, u proljeće 1991. godine. Imala je 31. godinu. Pola godine kasnije, u jesen iste godine, u 25. godini umrla je i Maja. “Princeze sa Dedinja”, kako su zvali prelijepe sestre,
sahranjene su pored majke Sibine. Maji je na sahrani govorio kolega s Akademije, glumac Haris Burina.
Mediji su stidljivo registrirali smrt kćerki nekadašnjeg prvog čovjeka Jugoslavije. Cvijetin Mijatović umrijet će dvije godine kasnije, 1993. godine u jeku rata u Bosni i Hercegovini. I on je sahranjen u
porodičnoj grobnici.
Njegova supruga Mira Stupica izbjegavala je komentirati smrt muža. Samo je u jednom intervjuu kazala da su ga slomile dvije tragedije koje su se istovremeno desile, porodična i tragedija države koju je stvarao.
“Teško je podnosio to što su se bivši komunisti pretvorili u užasne nacionaliste, ali i obrnuto”,
kazala je.
Mira Stupica umrla je ove nedjelje. Sa njenom urnom u zemlju, odnosno na nebo, otići će mnogo neispričanih priča o povijesti jedne obitelji, koja je tragična metafora nestanka jedne zemlje….