BOSANSKI POLICIJSKI SAT ILI FATAMORGANA

680_fahrudinbakirtunel

 

 

Autor: Said Šteta

Bakir veli kako su odnosi između njega i Fahre zahladnili i da su samo službeni. Ne znam, ima li to kakve veze sa ranim mrazom, ali mi je apsolutno nevažno, nadam se i većini građana koji kao i ja jedva krpare kraj s krajem, baš sada kada je država u najgoroj krizi od potpisivanja Daytona do danas, ko koga u razdeljak ljubi i zašto. Fahro mu odgovara da mu neće biti međed, pa bi ta perverzija koalicionog očijukanja mogla imati i analne razmjere, što mi također nikako nije bitno.
Kada se ispod prevoja Karaula, na putu Sarajevo – Tuzla otvarao tunel, u izbornoj euforiji kakvu je imao govornik sa bradom boje kose „Pipi duga čarapa“, zamalo da se tunel zatvori od stida, jer ionako nije bio tehnički uredan za otvaranje. Naime, nakon izgovorenih riječi za govornicom, dojučerašnjeg mrskog političkog protivnika, vlasnika tornjeva i brojnih tornjaka, on je izjavio, da bi nakon riječi svoga predhodnika, samo trebao reći „Amin!“ Vrlog će govornika, samo koji dan kasnije odvesti i pod vrandučku tvrđavu da otvore, sada već zatvoreno gradilište hidrocentrale „Vranduk“. Nije bilo tako davno, kada se zbog napisanih riječi „govornika“ kome se se sada divi, i majka u kaburu prevrtala, nakon specijalnog izdanja novina koje su dijeljene besplatno. O navodnim vrećama zlata od kojih je jednu, majka namijenila za svoga Bakira i još butun gadosti. Ne ulazeći u tu enigmu, koja zarad umrlih aktera ne bi nikako smjela biti više predmet verbalne paljevine, osim istražnih organa čiji bi to inače posao trebao biti, koristim ovo podsjećanje samo iz jednog razloga.

Završeni su lokalni izbori, na kojima smo globalni gubitnici svi, kako finansijski, tako i promjenom vlasti u gradovima koji su bili mjera opstojnosti Bosne i Bošnjaka, naravno u Srebrenici i Stocu. Izgubljeni su i bastioni vladavine stranke iz koje Bakir dolazi, padajući sa političkim poletarcima i kandidatima lošeg pedigrea, koje pobijediti i nije bila baš neka mudrost. Ali to nije poljuljalo Bakira, da već u izbornoj noći, nižerazrednim obraćanjem kakvo sebi ne bi smio priuštiti niti predsjednik Mjesne zajednice Širokača, kaže, kako je osvojena općina Centar, a koja je opet vrednija od deset drugih općina. Uzme li se u obzir broj izgubljenih općina, kada je njegova partija u pitanju, nameće se računica da je to kao u bilježnici lošeg vojskovođe, koji uplanira da će mu zaginuti toliko i toliko vojnika, samo planirani gubitak.

Nadalje vijesti prepune sapunice, opisuju putešestvije Seke i zamalo ne rekoh Brace, jer mi vuče na one čokolade, njezina izvršnog organa, po gradu velikog Mocarta. Austrijski „Der Standard“ pisao je “Izetbegović je došao sa četiri službena automobila kao i sedam članova osiguranja dok mu društvo prave i tri osobe koje nisu identifikovane. Također, austrijske vlasti su zamoljene da goste ne podvrgavaju uobičajenim sigurnosnim kontrolama.”

Ali ono što mi zakači oko na stranicama tabloida koji se još nameće novinom od informativne važnosti, jeste dopisivanje dva bošnjačka lidera, kako se vole medijski naznačiti. Bakir veli kako su odnosi između njega i Fahre zahladnili i da su samo službeni. Ne znam, ima li to kakve veze sa ranim mrazom, ali mi je apsolutno nevažno, nadam se i većini građana koji kao i ja jedva krpare kraj s krajem, baš sada kada je država u najgoroj krizi od potpisivanja Daytona do danas, ko koga u razdeljak ljubi i zašto. Fahro mu odgovara da mu neće biti međed, pa bi ta perverzija koalicionog očijukanja mogla imati i analne razmjere, što mi također nikako nije bitno. Dok na drugoj strani dobro uvježbani dvojac za flert, radi to bez puno pompe, reklo bi se i bez predigre i dahtanja, samo konkretno. Njihovi bezobrazluci su dovoljno glasni da od istih već dugo odjekuje cijelo Sarajevo. Pogađate Dodik-Čović!

Uvježbani dvojac za flert: Dodik i Čović

Za to vrijeme, svi građani su u postizbornom vremenu kao pčele bez matice. Čak i oni, koji su po direktivi išli na glasanje, kako bi zadržali radno mjesto u jednom od državnih preduzeća ili institucija, da ne rade ništa. Nakon izbora su se zbrajali, poput upornog kladioničara, sa samo jednom rečenicom: „Jebo me jedan!“

Na trpezi naše svakodnevnice imamo više straha nego obroka. Djeca sa strahom odlaze u školu. Mame, tate, dede, nane, bake, vise na školskoj ogradi oponašajući „security“ svojim malim štićenicima. Nijemi posmatrači, građani Bosne i Hercegovine, na sve ovo se ponašaju kao onaj lik iz prijeratnog vica. Koji je mahnito nastojao biti u trendu, kupio videorekorder, i da sa svojom ženom oćejfi, u videoteci podigne film. Kada su u neka doba zagledali se u te butun gole nakaradluke, žena razrogačila oči na golog crnca, pa će ti tom liku: “Ma je li ono moguće?“ A lik, već duboko robujući svom kompleksu, smušeno odgovori: „Jok bona, ono je fatamorgana!“
Eh sad! Posmatrajući zbilju koja nas okružuje, ubistva, silovanja, droga, i sve za pare, pa i ono malo obraza, kao u nekoj latinoameričkoj zemlji, gdje vlada nekolicina bossova, narko ili nekih drugih klanova, sasvim je svejedno, gdje se iz dana u dan osjeća sve veći jaz između naprijed nabrojanih i nas koji se još želimo upisati u normalne, mene muči jedno važno pitanje.

Živimo li mi u Bosni i Hercegovini cjelodnevni policijski sat ili je ovo sve samo fatamorgana?

Ili smo se mi građani poslušno robujući nosačima vlasti, pretvorili u one mirisne svijeće. Dogorjevamo polahko i nestajemo, a sav njihov smrad apsorbujemo i još nam fino. Da! Mi smo svijeće, i to mirisne. I boli nas i ženskost i muškost, što je okolo ovoliki smrad.

Poštovani čitatelji, ovo što ja vidim u našem okruženju svakodnevnice je i veliko i crno. I nije fatamorgana!

1036 Posjeta 1 Posjeta danas