Uvijek kada smognem snage da gledam i slušam Milorada Dodika,predsjednika RS,onako robusnog,k*o od brda odvaljenog,grmaljastog,pripitog od srpstva,punog nacionalističkog naboja,arogantnog,prepotentnog,punog mržnje prema drugom i drugačijem,vratim se u daleko djetinjstvo i sjećanje na komšiju Zahira,fizički sličnog Dodiku,grmalja,seoskog inadžiju,nakobolicu,kabadahiju…Za razliku od Dodika,političara,Zahir je bio ćumuraš,zaljubljenik u rakiju brlju,u narodu poznatiju kao „Karabajićka“.
Zahir bez brlje nije mogao.Ona je bila dio njegovog imidža,bez nje je bio niko i ništa.A kada bi ga „Karabajićka“ uzela pod svoje,Zahir je bio na svom terenu.Prvo bi se odnekud čula njegova pjesma,potom vriska,psovke i prijetnje,a zatim se sa sokaka pojavljivao Zahir s obaveznom flašom u ruci i nožem za pojasom.
Teturajući sokakom,Zahir je izazivao,provocirao,psovao,odvaljivao ograde i parmake,lomio sve što mu se našlo pri ruci.Tražio je belaj dok su se domaćini iz svojih avlija povlačili u kuće.Nas buljuk djece s pristojne udaljenosti pratilo je njegovu predstavu strogo pazeći da ne dođe do bliskog susreta.Čekali smo da se zamori.
Kako je „Karabajićka“ popuštala,tako je Zahir gubio na agresivnosti,a to je bio znak da mi krenemo u provociranje i zadirkivanje.On nam je psovao,teturajući pokušavao uhvatiti nekog od nas,da bi na kraju pao u pijanski roptac i čvrsto zaspao.
Prava prilika Zahiru da iskaže svoj arsuzluk,pasiju narav,bila su sijela na kojima se narod u večernjim satima okupljao pod vedrim nebom pri mjesečini ili svjetlu lampi karabituša.Uz zvuke šargije,momci i djevojke hvatali bi se u kolo da igraju,pjevaju,zagledaju se i ašikuju,a stariji su stajali oko kola pričajući o svakodnevnim problemima,strogo kontrolirajući šta se u kolu događa.
Kad bi veselje doseglo maksimum,odnekud iz mraka,ničim izazvan,pojavljivao bi se Zahir.Razdrljen,s flašom u jednoj i nožem u drugoj ruci.Uz psovke,teturavim trkom,kretao je prema razigranom kolu i oko kola okupljenom narodu.Prvo bi se ženska ćeljad uz ciku i vrisku dala u bijeg,kolo bi se prekidalo,a muško društvo pomicalo se ustranu,tako da je Zahir ulijetao u prazan prostor i završavao dalje u jarku.Zaglavljivao bi se u kakvoj ogradi,među parmacima,a najgore za njega bilo je kada bi uletio u neku živicu punu ostruga i trnja.
I dok je Zahir,dokotrljavši se nekako do svog kućerka,mučio muku s mahmurlukom(glava k*o fučija),seljani su,kako i priliči demokratiji i pluralizmu,komentirali njegov najnoviji podvig.Jedni su osuđivali Zahira,drugi rakiju „Karabajićku“,a bilo je i onih koji su mu se divili na junaštvu.Jednom su se svi,onako ćukile,konsenzusom,složili da je Zahiru,milom ili silom,mjesto u ludnici-kako su nazivali psihijatrijsko odjeljenje bolnice u Kreki,na kojem je ordinirao doktor Karabajić.
Zahir se,navodno,nije opirao,nije se bunio što se našao ondje gdje se našao.Dapače,što bi kazali naši daleki susjedi iz Evropske unije,Zahiru je bilo plaho drago što se kutarisao onog svog kućerka punog bijelih miševa,od čije frke i cike danju,a pogotovo noću,nije mogao oka sklopiti.
Autor:Hasan FAZLIĆ
Izvor:STAV