Flaširana voda u trgovini bila je skoro nepoznata na ovim prostorima do prije par decenija. Generacije su odrasle uz vodu iz česme i susjedskog šlaufa kojim komšija zaliva baštu ili osvježava svoje auto, dok se neko nije sjetio, uglavnom nakon rata, da se može dosta zaraditi prodajom obične vode u bocama. Komercijalne podvale su tu svakako, ali možda nisu jedine kao uzroci. Po ko zna koji put, zapitajte se sami zašto ili kako je došlo do toga, u zemlji bogatoj friškom vodom, da ne ispadne ovaj tekst kao tek još jedno dosadno pametovanje u nizu srodnih.
Piše: Amir Telibećirović
Kažu da su Osmanlije nakon osvajanja Vrhbosne, to jest sarajevske kotline tih drevnih vremena, uspjeli izbrojati preko hiljadu izvora i potoka koji su se slijevali u dolinu Miljacke. Bio je to prvi znak da se u to područje isplatilo investirati u korist razvijanja nove urbane cjeline.
Navodno je među glavnim razlozima za osnivanje grada Sarajeva u petnaestom stoljeću po gregorijanskom kalendaru, i po zvaničnom historijatu, bila tekuća voda. Misli se prvenstveno na čistu vodu, to jest pitku. Sarajevska kotlina, sva okolna brda i planine, te dolina i podzemlje, vrve od čiste i pitke vode. Dakle, stoljećima je grad održavala voda, više nego politika, ekonomija, strane i domaće okupacije, trgovina, kultura, umjetnost, arhitektura, duhovnost.. Sve je to važno i značajno u preživljavanju bilo kojeg naselja, urbanog ili ruralnog, ali sve to ne bi išlo tek tako da nema friške vode nadohvat ruke. Vijekovima je ta ista voda u Sarajevu bila besplatna. Negdje na prelasku devetnaestog u dvadeseti vijek, sa usporenim ali sigurnim ulaskom kapitalizma i materijalizma u grad, voda se sve češće naplaćivala. Vodosnabdijevanje se moderniziralo, skupa sa cjevovodima te izgradnjom novih naselja, uz ponovo dotjeranu kanalizacionu infrastrukturu. Teško je savremenom čovjeku objasniti da je ovo pogrešno, jer naplaćivanje prirode, u ovom slučaju vode, skoro isto je kao da se naplaćuje zrak, ili je barem opasno blizu tome. Voda je bogomdana tvar za sve živo. Mogu se naplatiti usluge u nekom mehanizmu jednog od osmišljenih načina usmjeravanja tokova vode. Mogu (i trebaju) ljudi to zajedno uraditi, osim ako pojedinac to može sve učiniti sam. Nečija pomoć pri tome se može naplatiti, dogovorno, ali sama voda se u suštini ne bi smjela naplaćivati. Ipak, iako smo živjeli u takvom društvu, sa besplatnim osnovnim prirodnim resursom, već dugo više ne živimo. Potrošnja vode je kontrolisana mehanički, odavno, pa tako i manipulacija sa naplatom vode. Sve to automatski za sobom povlači zagađenje vode, što opet vodi ka filtraciji iste, plus hlorizacija. Onog trenutka kada smo počeli stavljati hlor u pitku vodu, nametnuli smo sebi trajni strah od slabosti naših tijela na uticaj nevidljivih bakterija i drugih zagađenja. Tako smo sebe iznova učinili ovisnicima o vještačkom u odnosu na prirodno. Gubeći vjeru u prirodno, izgubili smo i povjerenje u sebe. Voda nam je postala nešto trivijalno, svakodnevno i mrtvo, iako od nje zavise zdravlje i život.
Kako današnjem modernom, arogantnom, iskompleksiranom i zbunjenom čovjeku objasniti da je voda živa, i da je daleko važnija od većine drugih problema koji ga tište u svakodnevnom životu? Teško naravno. Znaju mnogi ljudi da život potiče iz vode, gledano i pojedinačno i kolektivno, znaju da se svi rađamo u vodenjaku majčine utrobe, znaju da smo kao tek rođene bebe još neko vrijeme sačinjeni većinom od vode, od čega nam cijeli organizam nabubri. Ali jedna stvar je to znati, onako površno, samo kao puki podatak iz enciklopedije ili kviz pitanja, sjetivši se toga povremeno, a druga stvar je imati svijest o tome, i to stalno.
Redukcije kao trening za živce
Jedno komunalno sarajevsko preduzeće bi možda moglo da podsjeti stanovnike Sarajeva na sve te činjenice u vezi sa vodom kao izvorom zdravlja i življenja. Ta firma se zove ‘Vodovod i Kanalizacija.’ Nekome sa strane bi moglo zvučati kao da bi takvu kompaniju trebalo podijeliti na dvije, barem da se razdvoji pojam kanalizacija od pojma vodovod. Jer, makar na prvi pogled, čistu vodu ne bi trebalo miješati sa kanalizacijom, čak ni samo kao objedinjene pojmove. Zlobnici bi rekli da uz firmu sa tako pomiješanim nazivima nije ni čudo da slušamo priče o bakterijama u sarajevskoj vodi, bez obzira koliko su te priče utemeljene a koliko nisu.
Sarajevska kotlina, prebogata vodom, nudi svom gradu već godinama, skoro pa svakodnevne redukcije vode, preko spomenute firme Vodovod i Kanalizacija koja dugi niz decenija drži monopol na ono što pripada svima, i to besplatno, koliko god to mnogima danas djelovalo nemoguće. Za redukcije vode se nude nelogična i nesuvisla objašnjenja, koja su jedno vrijeme služila kao opravdanja, a vremenom su ostala samo „objašnjenja,“ pošto u toj firmi više ne osjećaju potrebu za pravdanjem. Neznalice znaju reći kako je Sarajevo „muslimanski grad,“ ili čak „islamski,“ ne znajući razliku između ta dva pojma. Muslimanski možda jeste, iako je i to diskutabilno, ali islamski nije. Jer, da je islamski grad, onda u dolini sa tako obilnom količinom tekuće vode i mnoštva nepresušnih izvora, ne bi dolazilo do tako čestih redukcija, preusmjeravanja cjevovoda, čestih promjena vodovodnih cijevi. Ne bi voda bila zaprljana, i ne bi prestale da rade stare česme i fontane iz osmanskog perioda, kroz koje stoljećima protiče pitka voda, bez pauze. Voda je osnovni prirodni element u islamu. Svaka voda, ako je čista, ona je svetinja, i to ne samo zato što se smatra izvorom života, ili što je uzimanje abdesta usklađeno sa higijenom i čistoćom kao izrazom i vjere i religije. Da ne spominjemo redukcije za vjernike usred Ramazana, kao i usred najvećih ljetnih sparina. Nekad je u gradu bilo preko stotinu javnih česmi i fontana. Broj im se smanjio još za vrijeme Jugoslavije, ali one koje su sačuvane, bile su aktivne, voda je bez prestanka tekla kroz njih. Danas, iako su napravljene i neke nove zadnjih nekoliko godina, većina njih je suha. Na Vrbanjuši, na Budakovićima, čuveni Sebilj na Baščaršiji, na Vratniku, na Bistriku, kod Logavine, pored brojnih starogradskih džamija, voda iz neznanih razloga ne teče kroz te česme, nakon toliko stoljeća (ne računamo period opsade jer tada je voda bila privremeno i povremeno zaustavljana zbog drugih razloga). Neke i dalje teku, poput one kraj Begove džamije i još nekoliko njih, ali većina je već dugo suha. Racionalnog objašnjenja nema, barem ne iz firme Vodovod i Kanalizacija. No, kruna svega je priča kako izvor rijeke Bosne, daleko poznatiji kao Vrelo Bosne, navodno sadrži određene bakterije usljed čega, kažu, voda na samom izvoru nije za piće, i to već niz godina. Oni koji posjete Vrelo Bosne, ironijom sudbine sada pretvorenom u nacionalni park, na svoju odgovornost se napiju bistre vode sa samog izvora. Do sada nije bilo baš nekih dovoljno jasnih dokaza kako su ljudi oboljevali od te vode i bakterija. Ne znači da bakterija nema. Prirodnih bakterija ima u svakoj vodi. Ali iz Vodovoda i Kanalizacije kažu da ima nekih vanrednih bakterija. Međutim, iz te iste firme, čije nametnute redukcije izazivaju poplave u pojedinim sarajevskim stanovima jer iz Vodovoda puste vodu usred noći kad neke česme cure, kao i pucanje oslabljenih cijevi u zidovima stanova zbog naglog povratka vode, i dalje stižu iritantno nesuvisla objašnjenja. Na primjer, nakon serije obilnih kiša, ne očekuje se da su podzemni rezervoari prazni. Redukcije idu čak i tada, a iz Vodovoda to pojašnjavaju tvrdnjom kako silne kiše uzburkaju pijesak, mulj i blato, pa se tako voda zamuti, i onda su oni kao prisiljeni na redukciju koja traje ili cijeli dan ili cijelu noć. Za vrijeme jake žege, naravno izgovor je suša i stalna vrućina. Ali najčešći izgovori su banalni, i obično njihova služba kaže – „radovi, zamjena cijevi“ ili naprosto „pukla cijev.“ Ti radovi također traju godinama, svako malo se kao mijenjaju cijevi, jer su stare ili dotrajale ili pogrešno postavljene. Kažu da su neke cijevi ostale nepromijenjene od Austrougarskog perioda. Ali, takve su bile i prije rata, dakle zastarjele, pa nije bilo toliko čestih redukcija, niti stalnih priča o njihovoj zastarjelosti. U tom preduzeću se ponekad vade na nedostatak finansija, međutim, primili su u poratnim godinama velike iznose, kroz donacije i na druge načine, kao i opremu.
Nego, da se vratimo na Vrelo Bosne i njemu obližnje podzemno izvorište Bačevo, odakle se dugo snabdijevao veći dio grada. Diskutabilno je da li je tako i u ovom trenutku. Evo kakve su odgovore na novinarski upit, nadležni u Vodovodu i Kanalizaciji ponudili sarajevskom magazinu Start BiH, prije nekoliko godina. Koliko su neki dijelovi odgovora nelogični ili kontradiktorni, da se upratiti.
I životinjska mokraća je dobar izgovor
„Raspoloživi rezervoarski prostor je manji za 30 posto prema razvojnim projektima i drugim potrebama.“- (Sjetimo se divlje, neplanske, nestručne i nelegalne izgradnje privatnih kuća, kompanija, septičkih jama, neprijavljenih kanala, zgrada i parkinga, i prije rata i danas)
„Distributivna mreža, u dužini od 170 km, sadrži 15 posto cijevi od azbest-cementa.“-(Ispada kao da smo se decenijama trovali azbestom, a oni to tek nedavno primjetili)
„Ovaj nivo zagađenja koji se pamti i iz predratnog perioda ukazuje na postojanje kontinuiranog uticaja iz same prirode kao posljedica spiranja kontaminiranih šumskih površina izmetom životinja, ptica i mogući uticaji ljudskih aktivnosti na širem aeracionom području.“- (Znači, prema ovoj izjavi, sve planine svijeta, i svi planinski izvori su možda ugroženi zbog životinja koje kake i pišaju u prirodi, onako kako to rade od pamtivijeka. Ili možda samo Igman i Bjelašnica imaju životinje sa fiziološkim potrebama, a druge ne. Ili možda stoljećima nisu piškili u prirodi, visoko po zemljištu iznad Vrela Bosne, a kroz tlo i biljke se ništa nije filtriralo, pa odlučili da puste hektolitre urina i tone balege tek zadnjih petnaestak godina).
Tadašnja rukovoditeljica sanitarne službe Vodovoda i Kanalizacije-(možda je i sadašnja, ali za ovu priču to nije najvažnije), Jasminka Simić, izjavila je za isti magazin sljedeće:
„Što se tiče izvorišta Bačevo, tvrdim da analize podzemnih voda nikada nisu ukazale na negativne pojave. Tamo u vodozaštitnoj zoni ima 36 bunara dubine oko 25 metara, uz jedan koji ide i do sto metara. Ja se 30 godina bavim ovim poslom, i kažem vam da su tamo vode potpuno sterilne, čiste. Vjerujte mi, to je ogroman potencijal za grad. To je kapital ravan nafti u 21. vijeku. Naša budućnost je akumulacija, to podrazumjeva jezero, ali moramo imati pročišćavanje. Ipak, svijest ljudi se mora promijeniti. Na tome moraju raditi i mediji. Oni moraju mijenjati svijest običnog čovjeka, pogotovo onoga sa sela koji je navikao da pije vodu iz bunara. Što se tiče vode sa Vrela Bosne, na bazi svih analiza uvijek je bilo fekalnih uzroka bakterijama, posebno za vrijeme velikih padavina. Koliko se sjećam, tamo je i prije davno bila tabla sa upozorenjem da voda nije za piće. Međutim, ljudi tamo stalno piju vodu. Mogu imati posljedice, a i ne moraju, piju na svoj rizik.“
Sve ovo je dakle objavljeno u sarajevskom magazinu Start BiH, prije nekih pet-šest godina. Ko se u cijeloj višegodišnjoj priči pravi lud, ko je samo glup, ko je iskren a ko izmišlja, ko griješi a ko je u pravu, do vas/nas je kako ćemo rastumačiti.
Možda Bačevo i Vrelo Bosne i nisu toliko zagađeni, možda je to sve foluška da bi neko drugi u bliskoj budućnosti koristio prednosti ovih velikih akumulacija. Ali donji tok rijeke Bosne jeste zagađen, kao što je uprljana i rijeka Željeznica, a za Miljacku se odavno zna. Divlji kanalizacioni otvori onih koji su bespravno napravili nove kuće i nove zgrade oko spomenutih rijeka, i unutar vodozaštitnog područja (možda se već može reći navodno vodozaštitnog) dali su svoj veliki doprinos zagađenju sa tonama plastičnih kesa, plastičnih flaša i tonama friških fekalija. Jasno je da se skoro niko neće potresti na sve ove činjenice, pogotovo ne oni koji istresaju smeće u te iste rijeke koje su ih privukle da nelegalno naprave objekte pored njih. To ne znači da ne treba podsjećati na sav taj moralni jad i čemer. Ako izvorišta i nisu zapoganili, samo je pitanje dana kada će. Zasad barem pacovi uživaju u rubnim dijelovima Sarajeva, ne slučajno baš oko tih divlje instaliranih kanala i novih septičkih jama. Flaširana voda u trgovini bila je skoro nepoznata na ovim prostorima do prije par decenija. Generacije su odrasle uz vodu iz česme i susjedskog šlaufa kojim komšija zaliva baštu ili osvježava svoje auto, dok se neko nije sjetio, uglavnom nakon rata, da se može dosta zaraditi prodajom obične vode u bocama. Komercijalne podvale su tu svakako, ali možda nisu jedine kao uzroci. Po ko zna koji put, zapitajte se sami zašto ili kako je došlo do toga, u zemlji bogatoj friškom vodom, da ne ispadne ovaj tekst kao tek još jedno dosadno pametovanje u nizu srodnih.
Tacno.net, pise Amir Telibećirović