LAMIJA HADŽIOSMANOVIĆ: IZGLED STARE KUĆE

kucaKuće su u staro vrijeme pravljene od čvrstog materijala.Bile su pokrivene šindrom,a u nešto novije vrijeme crijepom.Svaka i najsiromašnija kuća je imala dvije kuhinje-ljetni i zimski mutvak.Za kuhinje se kaže da su „srce kuće“.Ljetni mutvak je bio povezan s kućom da domaćica ne bi morala suviše hodati i umarati se.Ponekad je to bila i posebno niska građevina u avliji.Bogatije i uglednije porodice su imale prozorčić između kuhinje i takozvane jemek-odaje(trpezarije).Kroz prozor su se dodavala jela,ili bi muška posluga unosila jelo za muškarce,a ženska za žene.Ukoliko u kući nije bilo posluge,to su radile djevojke i momci.Ni kuhinja,kao ni ostale odaje, nisu bile pretrpane namještajem.U centru je bio čovjek,a ne pokućstvo.Na sredini sobe prostirala bi se sofra-bošča izatkana rukom.Svaki gost bi dobijao boščicu kojom bi se zastirao.Na bpšču bi se stavljala sinija(okrugli niski stolić),oko koje bi posjedali gosti.Uvijek bi se vodilo računa da gosti budu zadovoljni,pa se pripremala i probrana hrana.Nakon jela,polijevalo bi se na ruke,a sofra dizala,jer nije bio običaj da hrana dugo ostane na siniji.Zatim bi se kahvenisalo,palile se nargile,i nastavilo sijeliti.

Zimska kuhinja je obično bila veća prostorija s policama prislonjenim uza zid.Na njima je,po određenom sistemu,bilo poredano bakreno i zemljano posuđe.Držalo se,što su pokazala najnovija istraživanja,da je bakreno posuđe najzdravije i da najduže zadržava toplinu.Šporet se ložio na ugalj i drva,a u vatru bi se stavljala luč da kuhinja lijepo zamiriše.Sve se radilo rukom i bez današnjih električnih pomagala.I danas se starinska,već ponegdje izumrla jela,prave isključivo rukom,jer su ukusnija,a i zadržavaju vrijedne sastojke.I najsiromašnija domaćica je uvijek morala imati sito,metlu i lopatu,da ih ne bi posuđivala od komšinice,jer je to smatrano velikom sramotom.Od pomagala je jedino bio bakreni đevđir za cijeđenje hrane,te presa za cijeđenje jabuka ili krušaka za rijetki pekmez.Veliki bakreni kazan za pečenje bestilja obično bi imale bogatije obitelji.Kazan bi se posuđivao komšijama kada bi im zatrebao.Zimska kuhinja nije smjela biti bez mindera.Na njemu bi se domaćica mogla s vremena na vrijeme odmoriti.Samo su najintimniji gosti mogli sjediti u kuhinji dok domaćica kuha.Pita se zakuhavala i razvijala na siniji,ispod koje se prostirala neka starija bošča.Da se ne bi brašno rasipalo domaćica bi uvijek povezivala glavu bijelom šamijom ili mahramom,da ne bi,ne daj Bože,dlaka spala na jelo,jer bi to bila najveća moguća sramota.Pod je bio pokriven tkanim stazama,takozvanim ponjavama ili sedžadama,koje su se lahko mogle u avliji trehnuti.Djevojke ili žene same su tkale ćilime ćilime i ponjave,ukrašavajući ih raznim šarama i skladnim bojama stvarajući tako posebnu vrstu umjetnosti.Poznat je takozvani „pirlit“,tkane bošče i mahrame od najfinijeg beza ili svile,sa vezom ili pirlitom-vješto utkanim raznobojnim koncima,koji bi oblikovali arabeske,stilizirano cvijeće,ptice i druge figure.U ćilimima je preovladavala crvena boja,jer je tako soba izgledala „veselija“ i na taj način povećavalo se raspoloženje ukućana.

Ljetna kuhinja,ili ljetni mutvak,bio je nešto skromnije opremljen,ali ipak sa svim što je potrebno.Ako u kući ne bi bilo posuđa i za zimsku i za ljetnu kuhinju,tada bi se u proljeće kad nastanu lijepi dani prenosilo ono što je nedostajalo.I tu su bile police za suđe,šporet na drva i ugalj,često pred kuhinjom sač,a u prostoriji manji drveni minder sa šiltetima.Ljeti,gotovo da se i nije ulazilo u kuću,osim da se prespava.Život bi se odvijao u ljetnom mutvaku,u avliji i bašči.U avliji se obično nalazila sofa,podignuta od drveta,okolo sa klupama i niskim stolom da bi bio nadohvat ruke.Tu se jelo,pila kahva i sa musafirima divanilo.Avlije su bile popločane oblucima takozvanom „kaldrmom“.Kaldrmu je uokvirivao zasađeni šimšir koji je stvarao izvanredan vizuelni utisak.Kuću su obavijale ruže penjačice,ili bršljan.Naši stari su njegovali kult cvijeća,pa nijedna avlija nije bila bez cvijeća kao što su:turski karanfili, šimširi,hadžibeg,kadifice,zambaci,lijepa Fata,i drugo.Ako je u kući živjela djevojka ili nevjesta,cvijeće je bilo,kako se govorilo,“njen obraz“.Ona se brinula da ga redovno zalijeva,obrezuje,ocvale cvjetove baca.Nije bio rijedak slučaj da avlija ima džerize(šire kanale),kroz

koje je voda tekla dovođena s rijeke.Osim što je u vrelim ljetnim danima činila hlad,voda je ispirala i klozet,koji se nalazio podalje od kuće.Kada bi se između kaldrme pojavila trava,djevojka ili mlađa žena ju je čupala i nije dopuštala ni u jednom trenutku da avlija bude zapuštena.Avlije su prostori pozlaćene svjetlosti,one streme ka nebu iako ograđene,avlije ne guše,nego,naprotiv,inspirišu.Njihove bjeline i šareni odsjaji zelenila odmaraju,podstiču na uživanje,bude želju za nečim neopisivim.

Djevojke bi s vremena na vrijeme teferičile u avliji i zapjevale sevdalinku,tu našu staru urbanu pjesmu.Pjevale su uvijek tako da glas ne bi smjeli propustiti avlijski zidovi.Tajanstvena „ravna“ melodija,koja rasplamsava čežnju,gotovo da je iščezla iz avlija-pjesma tiha,prigušena,puna duše i mirisa Bosne.Gotovo svaka kuća je imala posebnu prostorijicu sa odvodom u kojoj se pralo suđe.I u sobi u kojoj su boravili ukućani,nalazio se hamamdžik,takozvana „banjica“-prostorija za uzimanje abdesta.U kućama imućnih ljudi,uz jednu od soba,nalazio se hamam(kupatilo),a u siromašnijim kućama cementiran prostor sa odvodom,namijenjen također za kupanje.Nije bio rijedak slučaj da je i u avliji podignuta česma od kamena,ili barem bure sa čistom vodom i pipom.Gotovo da nije bilo bašče bez bunara…

Izvor:Lamija Hadžiosmanović:Bosanski kuhar SA 2007.

Izbor:Kemal Mahić

2517 Posjeta 1 Posjeta danas