Rizo Alijari je mirno sjedio usred najvećeg i najstarijeg sačuvanog maslinjaka na Mediteranu. Tu je udisao vlastitu istoriju što se vijekovima prožimala cijelim Ulcinjem. Autentična predanja koja je Rizo poznavao do u tančine, govorila su da je prvi korijen masline posađen ovdje prije više od 600 godina, a sada ima možda i 30.000 stabala po brdima što sa tri strane okružuju Valdanos, omaleni zaljev sa besprijekorno čistim morem i plažom, spomenik prirode kakav se valjda još da vidjeti isključivo na starim slikama.
Ljetni zrak je bio natopljen divljom lavandom, travama iz kojih su se oglašavali zrikavci i mirisom mora što ga je nanosio povjetarac. Iza leđa mu je bila stijena: bijela, gorda i visoka, a ispred pogled na more, okrepljenje svakoj duši. Iznad su grane masline pravile hlad, a ispod sebe Rizo je imao samo kamen na kojem je sjedio kao na najudobnijoj fotelji.
Kakva ljepota!
Kako samo voli ovo mjesto! Od najranijeg djetinjstva, od prvih sjećanja kako sa ocem dolazi brati masline što će ih kasnije prodati u mlin, odakle će kući otići sa novcem i buradima ulja spretno natovarenim na drvena kola koja lijeno, ali postojano vuče magarac. Sada se Rizo bliži 40-toj, ali je i dalje uzbuđen i razigran poput djeteta kada krene ka Valdanosu, čije je more tako bistro da je jednom prilikom izmjerena providnost od 56 metara. Rizo nije čuo niti pročitao za sličan slučaj igdje u svijetu. Idilična mjesta, znao je, diljem urbanizirane planete nestaju jedno za drugim pod bagerima što kopaju rupe iz koje niču ekskluzivni hoteli sa recimo sedam zvjezdica, namijenjeni isključivo za superbogatu klijentelu: vladare arapskih država bogatih naftom, glumce iz filmova A produkcije, fudbalere što su potpisali basnoslovne ugovore ili trgovce oružjem, drogom i robljem.
Neke stvari se jednostavno nikada neće promijeniti.
Rizo Alijari nije spadao ni u jednu od ovih skupina. I bio je, ako se tako može reći, zaljubljen u Ulcinj. Paradoks je što uopšte ne bi trebao biti. No, o tome, reći će pjesnici, ne odlučuje pamet.
Jasno, smeta mu što i ovdje, na jugu Jadrana božanstvenu prirodu, njemu uporedivu jedino sa Džennetom što je bilo njegovo mjerilo vrijednosti, krče da bi sazidali kakav hotel makar sa kojom zvjezdicom i jednim bazenčićem, više dekorativnim nego upotrebljivim. Pa, uzduž 13 kilometara čuvene Velike plaže nestaje i ono rijetko zelenilo pod betonskim zdanjima, a nezgrapne ležaljke preotele su sitni pijesak ljudima što su se tu vijekovima zakopavali do grla da im ljekovita zrnca izvuku bolove iz kostiju i mišića, izliječe neplodnost, podmlade ih i vrate u život. Novopečene gazde sada dolaze noću golemim kamionima krasti taj ljekoviti pijesak kako bi jeftinije sagradili hotele, restorane i turističke apartmane. I prije su ljudi dolazili tovariti pijesak na magarce, pa i traktore, ali su to činili da sagrade kuću u kojoj će živjeti i oni i naredne generacije.
No, dragi Bog je dao da pijeska jednostavno ne može nestati. Što naveče odvuku kradljivci, ujutro namiri more iz svojih dubina. Ali, hoće li talasima jednom, jednostavno prestati da dovlače tone pijeska iz dalekih dubina i njime zamijene ukradeni? Ili će možda porasti toliko da poklope i potope vile, sve veće i nezasitije, čiji vlasnici poput varvara uništavaju čak i masline, ne hajući za izreku koja ih opisuje riječima da se Boga ne boje, a pred ljudima ne stide.
A, kad bi samo znali…
Graditeljima što uništavaju prirodu jedino prkosi još Valdanos, egzotična Maslinada, gotovo netaknuta priroda, Rizin kutak gdje meditacija dođe sama od sebe i na dašku vjetra odnese sve loše misli. Istovremeno, kao u snu, donese priču o tome kako je njegova porodica dospjela ovdje, a koja se prenosi s koljena koljeno i znaju je svi stari Ulcinjani. Nekima je nestvarna poput bajke, drugima čista istina iz koje raste jedna grana porodičnog stabla Alijari. Jasno, stabla masline.
Ebi Ibekwe bilo je ime Rizinog čukundede u Nigeriji. I bilo jutro kada je sa majkom, čije ime se zagubilo, krenuo skupljati drva. Ebi je tada imao pet godina i majka ga je držala za ruku. Priča kaže da je ta majka bila mršava i uspravna, nimalo nalik pogurenim maslinama. Ebi joj je bio prvo muško dijete nakon dvije kćerke i silno mu se veselila. Uveče mu je pjevušila da zaspi, ujutro ga budila poljupcima, danju ga neprestano grlila da je znala nervirati muža.
“Ostavi ga, ne treba nam još jedna curica u kući!”
Nije se obazirala. Ni tada ni onog svanuća kada ga je iz silne ljubavi i želje da je uz nju, probudila i povela po drva izvan sela, neophodna za spremanje doručka. Milovala ga je po glavi tražeći osušene grane, a dječak se smijao dok se rađao dan koji je promijenio sve.
Nerazumljivi govor kao da je došao ravno iz Džehennema. Kao i ljudi. Bijelci. Snažni, brzi, nemilosrdni. Kretali su se poput lovaca na divlje životinje. Tako su sebe i vidjeli. A maleni Ebi je za njih bio samo mladunče za koje će dobiti dosta novca na pijaci robljem.
Jedan bijelac je dlanom udario majku preko lica tako da je odmah pala. Dječak je vrisnuo umjesto nje. I potrčao. I vidio krv što teče iz rasječene usne. I osjetio snažne ruke kako mu se objavijaju oko nejakog tijela. I dižu ga. I odnose…
Ostalo je bilo kao u magnovanju. Šiblje sa drveća mu je tuklo lice dok je bio prebačen preko ramena nekog čovjeka što se brzo kretao ka obali. Još nekoliko ljudi je mačetama prosijecalo put. Govorili su brzo i odsječno melodičnim jezikom koji nije razumio.
Ebi nije vrištao. Samo se sjetio upozorenja oca i majke da se ne udaljava od sela jer loši ljudi bijele kože dolaze i otimaju osamljene djecu i žene, ali nekada i cijela sela kada se zapute u masovne pohode, što često završe masakrima staraca od kojih nemaju koristi.
Majka je mislila da tih ljudi neće biti u svitanje. Pogriješila je. I sada ju je Ebi vidio kako krvavog lica trči za bijelcima, nezgrapno mlatara rukama i moli da joj ostave jedinca.
Bila je iza nekih 30, metara, pa onda nešto bliže, ali bi onda pala, pa bi se rastojanje povećalo.
Ebi nije skidao pogled sa majke. Usta su mu bila poluotvorena, a oči suzne. Nije je dozivao. Nije pokušavao da se istrgne.
Tako se obreo u drvenom čamcu koji je čekao spreman na obali.
I malena barka je krenula, a majka je sada samo desetak metara iza utrčala u plićak, pa onda zaplivala i naposlijetku sva nemoćna zaurlala tako da je Ebi osjetio jezu po koži.
Uspio je samo podići ručicu da mahne svojoj majci.
Bio je to posljednji put da ju je vidio.
I sav kontakt sa majkom biće uspomene na pjevušenje pored kreveta, majčinu hranu, zagrljaje i poljupce, koje će ljubomorno čuvati do kraja života, a priču prenijeti na sina i tražiti da je on prenese dalje, da se nikada ne zaboravi.
I kasnije, kao star čovjek, Ebi je znao sanjati majku, nasmiješenu i mladu, a njegova djeca su poslije pričala kako tada skočio i ispuštao zvuke za koje nisu mogli znati da li nalikuju kriku koji je isputila njegova majka kada je brod sa njenim sinom konačno i zauvijek zamako na pućini, ili se čudnovato raduje što je opet vidio voljeno, majčino lice.
Sjećanje na majku držalo ga je i u potpalublju broda, nakrcanog otetom djecom, od kojih nijedno nije glasno plakalo. Samo se čulo povremeno šmrcanje nosića.
Ebi nije imao pojma koliko je dana bio u mraku broda, ali kada su ih izveli van, blještavilo sunca ga je gotovo osljepilo. Kada su se zjenice malo privknule, vidio je more, one ljude što su ga oteli i svjetinu na obali. Polako je podigao pogled i ugledao nešto što nije mogao ni zamisliti u svom selu.
Pred njim su stajale impozantne zidine Starog grada u Ulcinju.
Unutra su skrivale Trg robova.
Tamo je u koloni krenuo maleni Ebi Ibekwe.
Trg je bio pun kao šipak i zbrka glasova nimalo nije podsjećala na majčine umilne pjesmice, ali je, svejedno, Ebi zaspivao. U utrobi broda je putovanje uglavno probdjeo jer su ga lanci oko članaka tako stiskali da će mu za cijeli život ostaviti tragove, poput onih na žigosanim životinjama. Boljelo ga je, ali je trpio jer je njegov dječiji mozak rezonovao da drugačije u tom trenutku jednostavno ne može biti. Doduše nije povraćao poput drugih prilikom njihanja broda na valovima. Srećom, nisu ga mornari ni odvodili nekuda gore, kao starije dječake, koji su se vraćali nekako drugačiji. Skrhani i oborenih pogleda.
Niko od robova nije smio govoriti. Tišina je govorila više od svake riječi.
Ti odrasliji dječaci su prvi prodani na ulcinjskom Trgu robova, gdje su dolazili Mlečani, Turci, Grci…
„Najsnažniji su odmah izabrani za domaću piratsku flotu. Korijene je vukla od 400 tuniskih i alžirskih pirata koje ovdje naselili Turci, a napadala je jedrenjake sve do juga Italije“, pričaće kasnije Ebi svojim potomcima.
Paradoks je bio što su počeli napadati turske brodove. Smrtnu presudu pirati su sami potpisali kada su potopili brod sa hodočasnicima za Meku i Medinu. Posljednja bitka odigrala se u luci Valdanos kada je more opet postalo sigurno. No, zauvijek su ostale gotovo romantične priče o podvizima i upamćena imena pirata kao što su braća Karamidžoje, Lika Geni, Ali Hodža i Uluč Alija.
I tu, među zloglasnim razbojnicima što su efikasno i smrtonosno vršili prepade trgovačkih brodova, dojučerašnji dječaci oteti na obalama Afrike, naučiće da jednim potezom mača oduzimaju živote nevinim ljudima. Većina od njih će i stradati u smrtonosnim borbama sa Turcima i Mlečanima na moru.
Oni što ne bi završili kao pirati, bili su utovarani na brodove koji će ih odvesti u nove nepoznate krajeve, gdje će naporno služiti svoje gazde do kraja napaćenih života.
Ebi Ibekwe nije bio ni u jednoj od tih skupina. Bio je tek jedan od četvorice robova koje su ulcinjski bogataši odabrali da rade za njih. Kasnije će saznati da se moć nekog Ulcinjana i mjerila brojem robova.
Maleni Ebi je imao sreću da njegovog gazdu takvo bogatstvo nije interesovalo. Dječaka je kupio sa namjerom da ga oslobodi, jasno ne odmah jer mališa ne bi preživio sam i opte bi pao u ropstvo. Taj gazda se zvao Osman Alijari i islam je primio prije nekoliko godina od turskih trgovaca u Ulcinju.
Osman nije imao ni trun želje biti nečiji gospodar već dobrim djelima zaslužiti ljubav istinskog Gospodara svih svjetova.
Molio je Allaha dž.š. da mu oslobađanje roba bude upisano kao dobro djelo i nije propuštao namaze, mudro potičući da takvi budu njegova supruga i šestero djece, od čega četvero sinova.
Ebi je Osmanu brzo postao poput petog sina. Igrao se sa ostalom djecom posve ravnopravno, jeo sa njima za istom sofrom, iz iste tepsije, spavao u kući, na krevetu, u istoj sobi sa dječacima uz koje je brzo naučio jezik. Zajedno su išli i raditi u maslinjake.
Jedino je bio od odvojen kada bi iz prikrajka posmatrao kako Osman sa porodicom zajednički klanja u kući, ako nekim slučajem ne bi otišli u džamiju. Stajao bi prvi i noćne namaze učio umilnim glasom, a iza bi stajali sinovi, pa majka sa kćerkama.
Kako umirujuće, kako divno, kako uzvišeno!
Svakim danom sve više želio je stajati uz Alijarije u zajedničkoj molitvi. Rekao je to Osmanu, koji je ipak malo pričekao. Još izvjesno vrijeme mu je govorio o islamu prije nego ga je odveo u džamiju, jednog petka kada je na džumi bila dupke puna. Tamo je Ebi primio islam i nije mogao zaustaviti suze.
Dok su odjekivali tekbiri iz stotina usta, koža mu se ježila do pucanja, suze su mu tekle bez prestanka, a srce puno ljubavi dosegnulo veličinu Ulcinja. Izabrao je ime Ebubekir, zamolio da uzme prezime Alijari, na što je Osman pristao. No, svi su ga i dalje zvali Ebi.
Kada je napunio 19 godina, Osman je odlučio kako je vrijeme da se Ebi oženi.
„Drži se porodice, a ne skitnje“, rekao mu je i to je bilo dovoljno. Doveo mu je godinu mlađu djevojku sa onog istrog Trga robova, bjelkinju, kupljenu od pirata koji su je oteli sa nekog broda na kojem su sve ostalo pobili.
“Oslobodiću i nju, neka žive zajedno, neka dobiju djecu”, rekao je Osman efendiji u džamiji.
Obojica su znali da svakako nijedna Ulcinjanka ne bi smjela krenuti za Ebija, makar se silno zaljubila u njega. U malom mjestu znale su se sve porodice i u ovakvim prilikama se gledalo porijeklo generacijama unazad, kao i to je li neko bio psihički bolestan i slično. Rob, makar oslobođen, tu ne bi imao nikakve šanse.
“Vodim te na jedno mjesto”, rekao mu je Osman nakon sabah-namaza, na dan svadbe.
Mrak se potpuno povukao sa obzorja i sunce je okupalo Valdanos u svoj njegovoj ljepoti kada su Osman i Ebi stali na brdu iznad zaljeva.
Ljetni zrak je bio natopljen divljom lavandom, travama iz kojih su se oglašavali zrikavci i mirisom mora kojeg je nanosio povjetarac. Iza leđa Osmana i Ebija je bila stijena: bijela, gorda i visoka, a ispred pogled na more, okrepljenje svakoj duši.
“Ovdje imamo jedan običaj”, počeo je Osman polako. “Momak prije nego što se oženi, mora zasaditi deset maslina!”
Ebi se blago nasmiješio.
“Lijep običaj!”
“Jeste, lijep je. A, ti budi pažljiv jer ih sadiš na svojoj zemlji.”
Ebi isprva nije shvatio. A, onda je digao glavu.
“Ti si Alijari, ti si moj i ostavljam ti mjesto za maslinjak od kojeg ćeš moći sam hraniti porodicu. Bićeš svoj gazda, nećeš služiti nikoga. Ni ti, ni tvoja djeca!”
Ebiju je prvo zaigralo srce, pa ruke, koljena…
Osman je nastavljao:
“Rodno stablo će ti dati oko 100 kilograma maslina, odatle ćeš dobiti 28 litara ulja, a ti zasadi koliko možeš obraditi.”
Ebi se borio da ne zaplače od radosti. Bilo ga je stid pokazati slabost.
Osman je govorio gotovo zaneseno:
“Ovdje se kaže da tamo gdje maslina daje plod, tu žive kultura i ljudska civilizacija, a tamo gdje prestaje počinje divljaštvo.”
“Ja to dobro znam”, konačno je prozborio Ebi. “Divljaci su me oteli iz majčinih ruku. Bio sam ti rob, pa si me oslobodio. Nisam tvoje dijete, a paziš me bolje nego svoju djecu!”
„Pazite se međusobno kada mene više ne bude!“
Osman je teško obolio na plućima kada je Ebi napunio 40 godina. Ubijao ga je duhan. Starac je toliko pušio da bi uz ramazan tražio od djece i unuka da mu po svu noć motaju cigare da bi nekako izdržao sutrašnji post.
„Previše pušiš“, smjela mu je reči jedino Ebijeva supruga koja je u islamu uzela ime Naima.
Starac bio je prijekorno pogledao, ali je nikada nije zaružio. Bio je zadovoljan što ona i njegov Ebi, poslije teških iskušenja, žive Božijom voljom sretni, u ljubavi i skladu. Bio je siguran da će tako dočekati i duboku starost.
Ebi se na Osmanovoj dženazi jedva suzdržao od plača. Kada je došao kući, napravljenoj vlastitim rukama u centru Ulcinja, učio je dove za svog dobročinitelja. Skupa sa jedincem Omerom.
Život je tekao dalje, poput maslinovog ulja iscjeđenog pod kamenim mlinom Omera Aijarija, koji je dobio je sina Jakuba na kojem više nije bilo vidljivijih tragova nigerijskog porijekla. Opet, Jakubov sin Abaz bio je prvi Ebijev potomak koji je oženio Ulcinjanku iz porodice starosjedilaca. Igrom sudbine i Abaz je dobio samo jedno dijete, sina Rizu, što je bilo neuobičajeno za Ulcinj i velike porodice.
Ljetni zrak je bio natopljen divljom lavandom, travama iz kojih su se oglašavali zrikavci i mirisom mora što ga je nanosio povjetarac. Iza leđa mu je bila stijena: bijela, gorda i visoka, a ispred pogled na more, okrepljenje svakoj duši. Iznad su grane masline pravile hlad, a ispod sebe Rizo je imao samo kamen na kojem je sjedio kao na najudobnijoj fotelji.
Sutra se ženi. I došao je zasaditi deset mladica u porodični maslinjak kojeg je začeo daleki predak Ebi Ibekwe, kasnije Alijari, ako je otac dobro zapamtio cijelu priču. A, biće da jeste jer ju je njemu ponavljao svako malo, od najranijeg djetinjstva, valjda da mu je utuli u glavu.
Ustvari, ostavio mu je u amanet da ta priča nikada ne umre.
K R A J