Šems el Din bio je surov car,ogrezao u tjelesnim nasladama i nije mislio o brigama svojih podanika,a imao je jednog slona koga je veoma volio.Nikome nije dopuštao da ga udari ili ga u ma čemu ometa, pa je slon lutao po sokacima i pijacama i rušio i gazio sve pred sobom.
Žitelji carskog grada trpjeli su od toga silne štete,ali ništa nisu mogli da učine, iz straha od gnjeva svoga okrutnog cara.Jednoga dana građani se okupiše i odlučiše da zatraže od cara da slona ili zatvori, ili da ga progna iz zemlje.Kad svi uđoše u carev dvor, obuze ih grdan strah i, čim Šems el Din iziđe pred njih, okružen svojim vojnicima i stražarima, stadoše se povlačiti unazad i, da stražari nisu već bili zatvorili vrata, svi bi se razbježali.U dvorani zavlada tajac.Jedan oronuli starac se riješi da progovori.
„Care i gospodaru,slon je…“
Zatim ušuti,misleći da će neko drugi nastaviti da govori.Ali,vidje da je ostao sam.
Šems el Din srdito povika:
„Kakvu je štetu učinio moj dragi slon?Govori!“
Starac promisli kako da se izvuče iz klopke pa,drhteći od straha,reče:
„Slon se osjeća usamljeno,gospodaru, hajde nabavi drugog slona da mu pravi društvo!“
Šems se Din se nasmija:
„U pravu si mudri čovječe!Veziri,nabavite još jednog slona!“
I tako, car nabavi i drugog slona,pa se patnje žitelja carskog grada udvostručiše i oni na kraju odlučiše da ponovo odu da se žale caru.I kao i predhodni put, zatražiše od Šems el Dina da nabavi još jednog slona.
Delegacije građana na dvoru smjenjivale su se i svaki put bi bio doveden još jedan slon, dok grad nije već vrvio od slonova, a njegovi stanovnici su se iseljavali jedan po jedan.I svako ko bi otišao iz grada, osuđivao bi kukavičluk drugih.Sve dok grad ne ostade bez stanovnika i pretvori se u ispasište za careve slonove.
Izvor:Kultura,umjetnost,nauka(KUN)