Mostar,maja 1959.
Cijela kotlina Mostara i njezino proljetno zelenilo doziva plavo nebo.Koliko samo zvonkog i vedrog zvuka u tim visinama,koliko intimne radosti i milovanja u zelenilu!Koliko smijeha u crvenim makovima što dozivaju iz trava i cvjetovima šipaka koji se pale na suncu kao žarovi.Barokna Neretva kao da je još više vedrinom otvorila svoje modre oči,a pjenušavi rokoko slapovi Radobolje prkosno se rone u nju i rasprostiru razuzdano brbljiv šum.U svemu tom dekoru Mostar se kupa i,onako proljetno umiven,nudi u susret svoje svijetle ulice, svoje kamene kuće sa svijetlim avlijama, vesela i razgovorljiva lica i svoj mediteranski nerv.A bijele munare nekako otvorenije gledaju u nebo i u visini se natječu sa modernim zdanjima.
Ako ikada Mostar bude slavio još kakav svoj god, to bi trebalo da bude u mjesecu maju – Dan trešanja.Jer, one su svuda.One sa obronaka silaze i u grad i njihove grane, okićene plodom, vihore kao nasmijana zastava, mašu, nude se.
Idući uz Radobolju kroz Bare, ulazimo u njihovo pravo carstvo, da nas tek gore na Cimu opkole sa svih strana.I svuda se beru.Beru ih najviše djevojke koje iz udaljenijih sela dolaze jer domaći ne bi mogli sami da ih osvoje.
Na cimskom raskršću stoji kamion.Oko njega žagor i navala.To se otkupnoj stanici predaju trešnje.Stotine krošanja i sepeta mjeri se, a zatim sipa u gajbe, probire i razvrstava.I kamioni ih odnose i opet se vraćaju po druge.
I vinogradi se polijevaju iza posljednjih kiša.Mladice se modre.Grožđe je ponijelo kao „navaljeno“.Miriše loza,mirišu kupine i divlje ruže raskošno cvatu u njima.Verem se tijesnom kozijom stazom između vinograda i silazim preko starog majdanskog mostića na cestu.Tu je i kafana „Babun“.Dok se iznad nje sunča razigrano prisoje, sa njene terase pruža se pogled na modrokristalni Velež.To se igra intimno prisoje sa nedosižnom širinom i visinom, kao zelen čamac sa pučinom mora.
Ova šetnja budi u meni mnoge uspomene iz djetinjstva,i ostavlja trag tuge u meni,jer ću još sutra morati da se rastanem sa rodnim krajem.Prispio je autobus,vozim se, sjetan sam, ali ipak moram da se nasmijem.Magarac se ispriječio nasred ceste i ni da pomakne s mjesta.“Vidi se da nema ni jednog razreda škole“, reče neko u općoj graji.
Opet trešnje,smokve,kajsije,povrće,zelenilo.Bašče i samo bašče, a po bregovima vinogradi.Mostarske bašče,to je ona porodična draga briga.One su i zabava i odmor i korist porodici.Kad bi svaka kuća imala bašču,koliko bi samo bilo više zdravlja i ljubavi za kuću.
Autobus zastaje.Kafana „Balinovac“.Preko puta nje Dviščeva džamija.U njenom greblju,punom čempresa i drugog drveće, carije proljetna ljubav slavuja i pjesma koja u predvečerje odliježe i u kafani.Kafana „Balinovac“ kao nebeska igračka osluškuje šum Radobolje i sije svakidanji odmor u duše posjetilaca.Ali ona ne sije samo odmor,nego i osmijehe,lepršavu lahkoću i priču Radobolje.Prijatna je njena zabrekla svježina u jutarnjim časovima,koja se sa podizanjem sunca opušta i pretvara u sanjivo ljuljuškanje, a predvečer, u sutone, budi mladost u čovjeku, ili žal za njom.
Dolazim na Šemovac, oslanjam se na željeznu ogradu i slušam huku Radobolje koja ovdje iz svih svojih rukava hita prema Neretvi da u njoj utopi svoju mladenačku razigranost.Promatram odavde stari Mostar i mislim na ono što je davno minulo,što se još gubi u vremenu i što nestaje.I munare se same čude šta se dešava za živa hadžije.Jer svuda po gradu i izvan njegova pređašnjeg strožijeg okvira niču palače živih fasada i balkona,potiskuju i ruše stare, kamene i dotrajale pločare, koje se pred njihovom pobjedonosnom najezdom povlače u sebe i sa ropcem predaju sudbini.A tek one koje se dižu sa lijeve strane na slobodnom prostoru!Prije neki dan promatrao sam Mostar s Bijelog brijega.To je i prije bila slika puna dinamike,sa mnogo slobodnijom perspektivom.Cijeli novi kvartovi palača, sa puno prostora,svijetla i zelenila.A ispred njih, prema Vihovićima,gdje je nekad bila ledina, protežu se guste plantaže voćaka i svuda bujna vegetacija,proljeće.
Odmah ispod Bijelog brijega – stadion.Ja,kao nesportist,ostao sam zadivljen.Kakva samo ljepota!To je ukusno modernizirana antika,sa harmoničnim bojama,sa impozantnim dimenzijama i skladnim proporcijama.To je,jednom rječju kultura,kao što je nekada bio Stari most, ili ma koja monumentalna građevina.
Kad sam sišao s Bijelog brijega,išao sam sve dobro poznatom ulicom.Najednom se nađoh u jednoj visoko obrasloj aleji lipa među visokim zgradama.Kažem sam sebi: ne čudim se što su podignute palače, ali kad prije izraste ova aleja?
Međutim,to je bila Aleja „uzdisaja“ u kojoj sam i ja nekad uzdisao.
Izvor:“Oslobođenje“SA,31.05.1959.
Pronašao i pripremio:Kemal Mahić