Taj dud, kojeg se ja rado sjećam i često pominjem u svojim pjesmama, zasadio je moj rahmetli dedo, davne 1921. godine prošloga vijeka, kad mu se nakon dvije kćeri rodi prvi sin, moj rahmetli babo.Pošto mi se babo rodio oko po zime, tačno na Savin-dan, dud je posađen s proljeća, ili što je možda vjerovatnije u jesen te iste godine. Naime, tako je bilo po pričanju moje rahmetli majke, koja je opet podatke dobila od svekrve, moje nane rahmetli, koja je govorila da je to bilo u jesen,“ a jopet more bit’, i u proljeće.“
Bilo kako bilo, taj dud je obilježio moje djetinjstvo i odrastanje. Bio je to stub, nekakav centar moga neopterećenog i bezbrižnog djetinjeg svijeta. I kasnije, kada sam odrasla i napustila roditeljsku kuću, često sam se vraćala u hlad njegove velike kršnje, gdje sam oslonjena na debelo stablo promišljala , kad god bi me život pokosio i oborio s nogu, a on mi je na neki neobjašnjiv način vraćao energiju i poljuljano samopouzdanje,
Od kako ga pamtim, bio je ogromno drvo. Teško da bi mu stablo mogla obuhvatiti dva dobro ‘rukata’ čovjeka. Jedno četiri metra od zemlje do krošnje, nije imao ni jednu poprečnu granu, jer ih je moj babo redovno potkresavao da ne bi smetale pri kretanju, pošto se nalazio blizu kuće. Meni to nije predstavljalo nikakav problem ,jer sam zahvaljujući svom, sad rahmetli bratu, savladala vještinu penjanja uz drveće, tako da nije bilo drveta, ni švračijeg gnijezda koje nisam mogla dohvatiti.
Ogromna krošnja se kao kakav kišobran jednom polovinom natkrilila nad kućom, a drugom je nad dobar komad avlije.
U toj drugoj polovini hladovine, odvijao se sav društveni život moje majke i nas, ženske čeljadi, od proljeća pa sve do jeseni. Tu su se, na ponjavi, bačenoj na zemlju, skupljale kone na kahvu i ženske razgovore, a nas bi djecu, tjerale dalje, da ne ‘ kupimo u trepavice’ svakakve priče. Tu bi i moja majka sjedila, utonula u svoje misli i brige, dok je sjeckala krompir ili tikvu za pitu, držeći nas na oku, da ne maknemo niz sokak, jer bi u tom slučaju bili rezil* od babe, i ona i mi, a nerijetko bi i motka imala posla. Tu je sjedila i kad bi kerala, vješto baratajući iglom i koncem, stvarajći miljee i stolnjake, paučinaste i nevjerovatne ljepote. Zanimljivo, nikada je nisam vidjela da sjedi besposlena. Uvijek je nešto radila ‘u rukama’. Kerala, vezla, krpila, pravila meni lutke krpenjače…
Po nekoj, samo mom babi poznatoj teoriji, a koja je bila neprikosnovena, dud je štito našu staru kuću, čardakliju, već dobro nagriženu zubom vremena, od vjetrova i oluja koji u ovom kraju, ravnom kao tepsija, znaju biti itekako jaki i pogubni.
Obavezan rekvizit na jednoj od najviših grana , bila je velika ljuljačka koju mi je otac , kao najmlađoj od djece i svojoj mezimici, napravio od debelih ‘kolskih’ lanaca. U to doba su zaprežna kola i konji bili uobičajeno sredstvo, kako za prijevoz ljudi, tako i tereta, a lanci, zbog toga nazvani, ‘kolski’, bili su sastavni dio opreme. Pošto su se njima vezivali razni tereti, najčešće drva koja su se iz najbliže, planine Kozare, izvozila za ogrjev, bili su debeli i jaki. Za sjedalicu je postavio jednu podebelu dasku, tako da samo se po dvoje, bez bojazni da će se slomiti ili pretrgnuti, mogli ljuljati do mile volje, udarajći nogama u najviše grane , na užas moje rahmetli matere.
Dud mi je čak zimi bio izvor neobične zabave. Napravila bih grudve snijega, i sakrivena iza kuće čekala da naiđe koja od starijih sestara. Čim ih spazim, bacala bih ih u krošnju, a sav nagomilani snijeg bi, na moje zadovoljstvo i ničim izazvanu dječiju zluradost, pao za vrat iznenađenim sestrama. To je naravno imalo i svoje posljedice, jer bi mi se sestre osvetile prvom prilikom, najčešće kad bi roditelji odlazili gdjegod na sijelo a mene ostavljali njima na čuvanje. Poučena tim iskustvom, raznoraznim metodama sam uspijevala postići da i mene povedu sa sobom i tako izbjegavala osvetu.
Bio je to crni dud, tako samo ga zvali, premda su njegovi krupni i sočni plodovi bili modrikasto-plavi, po boji najsličniji boji crnog grožđa. Cijelo ljeto bismo bili musavi po licu, oko usta i po rukama. A tek odjeća! Uzalud se moja majka trudila da je dovede u ‘čisto’ stanje, lukšijom i praljom. Eh, da su joj bili na raspolaganju sadašnji deterdženti za pranje! Čini mi se i sad, kad god se osamim i pokušam da povežem rasuti mozaik sjećanja, čujem te tupe odarce pralje po kamenu i zveket bunarske kante, dok bi vodu izvlačila.
Majka je bila u stalnom strahu da kakav vjetar ne obruši dud na dotrajalu kuću, ali je otac uporno ostajao pri svome i odbijao da ga posiječe. I, zaista, dogodi se sedme decenije prošlog vijeka, veliki ciklon koji pohara Bosansku Gradišku i okolinu. Kuće ostaše bez krovova, a naša džematska džamija i bez svog drvenog minareta koji pade, i alemom se zabode usred mezarja, na ibret džematlija. Strada i drveće pa i naš dud. Rascijepi se cijelom dužinom stabla, te jedna polovina pade okrznuvši kuću, a druga ostade, doduše nakrivljena zbog nesimetričnosti krošnje, i dalje prkositi vremenu i olujama. Dok su ostale kuće ostale bez krovova, našoj staroj ćerpićari usfali tek nekoliko crepova sa strehe, koje su grane duda zakačile prilikom pada. To još više uvjeri moga babu, da je baš on, dud, sačuvao kuću od ciklona. Pa čak i kad smo se preselili u novu kuću, izgrađenu ispred ruševne čardaklije, on odbi da ga posiječe. „Jok, čoče!“, govorio bi, „Kad mu vakat dođe, sam će pasti!“
I dud je nastavio da živi. Čak i onako prepolovljen i nagrđen, izlistao bi svakog proljeća,a i krošnje je ostalo dovoljno da napravi hladovinu u vrelini ljetnih popodneva. Nije više bilo one grane sa ljuljačkom, ali i ja sam već bila dovoljno odrasla da bih se ljuljala. I kada smo se svi razišli, on je stajao tu, nijem, kao da ga se ništa nije ticalo. I dalje je ‘rađao’, bez obzira što niko više nije jeo njegove plodove. U modi su bile neke nove voćke, nama do tada nepoznate, izrasle možda, baš u nekoj ovakvoj avliji, punoj čavrljave djece kao što smo i mi bili, na južnom dijelu zemljine kugle. I dalje je pravio hlad, iako pod njim niko nije sjedio.Majčina ponjavica odavno tu nije prostrta. Odmarali smo se u plastičnim stolicama, koje kad se polome ne znaš šta bi s njima. Niti truhnu, a kad ih zapališ, hem smrdi, hem zagađuješ zrak nadaleko i naširoko.
Sve što živi i umire. Moj rahmetli dedo nestade u vihoru drugog svjetskog rata,. Nikad mu ni kosti ne pronađoše, niti mezar napraviše da nad njim Fatihu proučiš! Babo se preseli početkom marta 2003.godine, daleko od svoje kuće. A dud? Sruši se sam od sebe, baš onako kako je babo govorio, „doš'o mu vakat“, u jesen te iste godine. Proživi svoj vijek,koliko i čovjek. Nadživi ga otprilike onoliko mjeseci, koliko je bio kasnije zasađen.
Ta je godina i za mene bila teška. Bližila se zima, a ja slaba s ‘drvima’.Sestre me nagovoriše da porušeno stablo duda iskoristim za ogrjev.
(Brat je predlagao da se isiječe u daske za kace i burad. Ne znam samo šta bi u njima držao. Prelijevao iz šupljeg u prazno!)
Čini mi se, nikada mi nije bilo toplije, kao te zime. Kad god bih naložila vatru, soba bi se osim toplinom, ispunila i mirisom moga djetinjstva. U igri sjenki po zidovima, nazirala sam slike svojih roditelja, u pucketanju čila njihove glasove i nasihete**:“Čuvaj se, šćeri! Upamet!“
P.S. Godinama poslije, tragala sam za sadnicom duda. Ali, kada bih to spomenula, gledali su me blijedo, s potsmjehom i čuđenjem. Ko biva, kome to još treba dud, kod ovoliko vrsta novog, hibridnog voća?! A onda, prije par godina, ugledam iza kuće, mladu biljčicu sjajnih listova. I odmah sam je prepoznala! Bio je to dud! Ko zna otkud se , i kako , našao tu, ali ja volim da kažem da je iznikao iz moje želje. A samo iskrene želje i nijjete, Svevišnji usliši! Obezbijedila sam mladicu od oštećenja, njegovala i zalijevala za sušnih ljeta. Sad je to već poveliko drvo. I plodove daje. Moj sin ih ne želi jesti. Draže su mu banane, kivi i ostala tropska i suptropska čudesa. Ali, ja sam sretna. Opet je tu jedan dud , da obilježi još jedan komad moga života, i kuću mi, možda, sačuva od nekog budućeg ciklona!
Ne vjerujem u reinkarnaciju, ali da postoji, vratila bih se kao dud, i izrasla u nečijoj avliji…
* Reziliti, rezil biti- naružiti, izružiti nekog
** Nasihat- savjet
SUADA MALKOČ KOVAČEVIĆ