Amer Đulić iz Stoca jedan je od maloljetnika koji je proživio strahote ratnih logora u Hercegovini u toku bošnjačko-hrvatskog sukoba, a pakao života u kojem je svaki dan gledao smrti u oči započeo je, kako je rekao u razgovoru za 2. augusta 1993. godine u Koštanoj bolnici u Stocu koja mu i sada “ne da mirnog sna”.
Žive slike sjećanja na svaki dolazak do Koštane bolnice kao i svaki spomen tog objekta. Oni u Đuliću bude sjećanje na strahote koje je doživio kao maloljetnik sa 17 godina, ali kako ističe koliko god mu je teško pričati ono što je proživio to smatra i obavezom, da se zločini ne zaborave.
Vojni i politički lideri takozvane Hrvatske zajednice Herceg-Bosna Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić osuđeni su 2013. godine prvostepenom presudom na ukupno 111 godina zatvora zbog udruživanja u zločinački pokret čiji je cilj bio etničko čiščenje Bošnjaka s prostora Hercegovine i srednje Bosne pod kontrolom snaga Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Logori u Koštanoj bolnici i Dretelju, kroz koje je Dizdar prošao, dio su presude o kojoj će Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju sutra dati konačan pravomoćan sud.
Strahote u Koštanoj bolnici
Stoga stojeći ispred objekta od kojeg mu se, kaže, nakon dva i pol desetljeća krv ledi u venama Đulić priča o svom prvom susretu s maltretiranjem, udarcima, smrti oko sebe i strahotama koje je proživio kada su ga razdvojili pripadnici vojne policije HVO-a od majke, sestre, nene i djeda nakon što mu je otac već zarobljen i odveden u nepoznato.
“Kada su kamionima došli po žene i djecu tokom progona Bošnjaka s ovih prostora govorili su da se više nikada nećemo ovdje vratiti, nas desetak maloljetnika i starijih ljudi od 65 godina su odvojili na drugu strani i doveli u Koštanu bolnicu“, započeo je Đulić svoju životnu priču od tog kobnog 2. augusta 2013. godine.
Kaže da samim dolaskom silaze dole, gdje ih vode i gdje vide da tu već ima naroda.
“Tu je već bilo 20 do 30 zatvorenika, opet vidimo par maloljetnih dječaka koji su prije par dana na području Stoca našli prikupili i doveli. Ono što mogu tvrditi, ono što se zna da je 15 do 20 dječaka bilo u to vrijeme u Koštanoj bolnici u periodu od 2. do 4. augusta 1993.“, kaže Đulić.
To su, kako ističe, bili dječaci od 75. do 79. godišta, ljudi stariji od 65 godina, ali i vojno sposobni, koji su imali posebne tretmane.
“Samim dolaskom tu, vidim strah u svima njima, vidim ljude krvave. Prvi put se susrećem sa tim da vidim svoje komšije koji su krvavi. Krv im je bila po licu. Nejasno nam što je bilo i kako je bilo. Samo nam govore šuti sad ćete vidjeti što se radi i kako se radi”, kaže Đulić koji je bio tada prestravljen prizorima oko sebe i onoga što može uslijediti.
No, kako se sjeća uskoro dolazi tadašnji dozapovjednik vojne policije i počinje s ispitivanjem o naoružanju i nekim paljenjima kuća. Uglavnom počinju prozivati ljude koji su bili vojno sposobni i koji su bili tada pripadnici HVO-a.
“Jednog po jednog izvode. Tu su bila velika željezna vrata i nismo mogli vidjeti šta se dešava tamo“, govori Đulić.
Prvog dana je kako se prisjeća vladala neizvjesnost, ali i naivna dječje nada da je sve zabuna.
“Tog 3. augusta 1993. godine prvi put sam vidio krv, prvi put sam vidio kako udaraju čovjeka, prvi put sam vidio kako ljudi plači od bolova. Prvi put sam vidio i neke stvari koje u svom djetinjstvu do tada nikad nisam vidio, nisam zamišljao da mogu tako nešto da vidim. Čitavu noć nismo spavali, čekamo kad će nas pozvati, donosimo obloge ljudima, stavljamo na njihova tijela da bi im lakše bilo, pošto oni jauču, pošto ih boli“, priča Đulić.
Kobni 3. august 1993. godine za njega je najgori dan u životu jer tada je prvi put osjetio udarce na svome tijelu i vidio mrtve ljude oko sebe, a i sam je bio na rubu smrti.
Ukopao dva rođaka
“U popodnevnim satima od udaranja podlegao je Salem Đulić, nekih pola sata nakon njega podlegao je Vejsil Đulić. Znači dva moja rođaka s kojima sam odrastao s kojima sam živio, gledam kraj sebe koji su mrtvi. Prvi put gledam kako izgleda čovjek kad umire i kako izgleda čovjek kad više nije živ, kako mijenja boju, kako organi, osjetiš, u njemu odumiru, te kako čuješ neke zvukove koje do tada nikad nisi čuo. Te zvukove sanjam i 25 godina poslije”, priča Đulić navodeći kako slike i zvukove iz Koštane bolnice nikada neće zaboraviti.
Sanja ne samo smrt svojih rođaka, nego i njihovo sahranjivanje, koje je pod prisilom on morao obaviti s još nekoliko zatvorenika.
“Traže od nas da idemo da ih zakopamo. Stavljamo ih u neki kamion, imao je oznaku Crvenog krsta tada, njih dvojicu i nas četiri-pet maloljetnih vode u obližnji harem kod naših kuća, ‘Kaplanov harem’ gdje zakopavamo njih dvojicu, ni po kakvim propisima. To je jedna rupa iskopana dva metra dužine, metar širine. Jedan do drugoga smo ih stavili na ćebe, zatrpali. Otprilike 25 centimetara je to bilo duboko“, ističe Đulić.
Prilikom ukopa svojih rođaka navodi da je vidio izgorene kuće u selu i ispričao sve ostalim zatvorenicima kada se vratio. No te strahote maloljetnika bile su samo početak kobne noći u Koštanoj bolnici, gdje ga kasnije slijedi prozivka i strašno premlaćivanje.
“Izlaskom gore vidim poznate ljude i kako prilazim drago mi, kontam ovo su moje komšije ipak, neće me niko dirati, ljudi me poznaju, znaju da sam dijete i da niti sam nosio uniformu niti pušku, niti znam šta je to, ali to je druga priča, ti ljudi više nisu imali svoj izgled, ti ljudi više nisu bili svoji“, prisjeća se Đulić.
Tjerali su ga, priča da potvrdi kako su neke kuće zapalili njegovi rođaci koje je sahranio golim rukama prije samo nekoliko sati. No, kako nije mogao natjeran je da udara glavom od školski ormar.
“Udaram glavom u ormar. Hajdemo jače, jače, govorili su. Ja sam udarao toliko jako, dok se stranica nije slomila. To je njima bilo smiješno“, tvrdi Đulić.
Potom su ga, kako kaže, prislonili uza zid i udarali naizmjenice, dok ne bi pao, a potom polijevali vodom i nastavljali. Tada mu je, kako naglašava, život spasio pripadnik HVO-a koji je ušao i zaustavio iživljavanje nad njim, vičući na one koji su to radili.
Susret sa ocem u logoru Gabela
Srećom kako je tada mislio, 4. augusta rečeno je da maloljetnike odvoze na drugo mjesto. Došli su po njih kamionima, i dok su se vozili on je razmišljao kako god i gdje god ne može biti kao u Koštanoj bolnici. No, nakon patnje koju, kako kaže, nikada neće zaboraviti u Koštanoj bolnici nastavlja se mučenje u logoru Dretelj, potom Gabela, pa Heliodrom.
“Dretelj je priča za sebe, kao i ostali logori u kojima sam bio. Heliodrom i Gabela sve su to priče za sebe“, kaže Đulić navodeći kako je tu priču kao svjedok u Tribunalu u Haagu iznosio danima.
U Dretelju je prvi put jeo nakon tri dana, ali kako kaže, u trčećem položaju, jer su ih tako hranili, a kupali šmrkovima nanoseći boli oslabljenim i izgladnjelim tijelima i to jednom mjesečno.
Tek, 23. septembra, kako naglašava, dolazi Crveni krst i odvajaju 500 do 600 najmršavijih, najizgladnjenijih ljudi i odvoze na Korču od kuda su odlazili u treće zemlje. No, on je 28. septembra deportiran u logor u Gabeli s oko 400 zarobljenika iz Dretelja gdje se susreće sa svojim ocem.
“Tu srećem svoga oca. Nisam znao gdje je par mjeseci. Srećem njega koji se nalazi u Gabeli, drago mi, ali mi teško , gledam njega, gleda on mene, njemu još teže jer se nadao da sam s majkom i sestrom negdje drugo“, priča Đulić.
U Gabeli ostaje do 15. decembra 1993. godine gdje nikada nisu, kako ističe, imali priliku za kupanje.
“Svi su imali vaši u glavi, u haljinama. Jednostavno navečer ne bih mogao zaspati koliko bi to svrbilo“, tvrdi Đulić.
Nakon Gabele završio u logoru Heliodrom
Poslije Gabele otac mu je upućen na razmjenu, a njega šalju u logor na Heliodromu gdje konačno ima toalet, voda i hrana. No, tu je bilo zatvorenicima, kako naglašava, naređivano da moraju ići na prve ratne linije od kuda se neki ne bi ni vraćali živi.
Tek, 22. marta 1994. godine izlazi iz logora na Heliodromu i s tim završava njegovih 238 dana provedenih u logorima.
“I sada, 25 godina poslije ne znam zašto sam ležao u logoru, šta sam bio kriv, šta sam uradio da budem taj da me udaraju, da gledam mrtve ljude, šta sam uradio. I sada ne spavam kao što bih trebao spavati”, kaže Đulić.
Smatra da o logorima i zločinima treba govoriti kako bi se istina znala, ali isto tako i raditi na pomirenju jer želi da njegova djeca u Stocu ne odrastaju kao djeca drugog reda, nego djeca sa svim svojim pravima, koja znaju šta se u njihovoj povijesti događalo.
U Koštanoj bolnici u Stocu tvrdi Đulić strahote je proživjelo stotine Bošnjaka, a ubijeni i sahranjeni su Salem i Vejsil Đulić, te Sudo Obradović, dok su podlegli kasnije od posljedica udaraca Ibro Razić i Salko Kaplan u Dretelju. To se, kako ističe, ne smije zaboraviti, kao ni činjenica da je za vrijeme rata bilo zločina na svim strana i da se ne smije sudi narodu za pojedince, ali da se zločinci moraju kazniti kako bi žrtve našle svoj mir.
“Unutar sebe imam nadu da će ljudi koji su vodili tzv. HZHB odgovarati za svoja djela i da će biti potvrđena njihova presuda da se dokaže da je netko bio kriv za ono što se nama događalo“, zaključio je Đulić.
Anadolija agency
N1.info