IBIŠ – AGA

Da je po samome Ibiš-agi,nikada on ne bi ostavio Niš, gdje mu se još pradjed naselio odnekud od Đakovice, i odakle su,to jest iz Niša, i on,i njegov otac,i djed,i pradjed,i prapradjed išli na Ćabu u Meku i vraćali se odande,i ni jedno im se mjesto od daleke Meke i Medine pa sve do Niša nije toliko dopalo kao baš taj isti Niš.Ibiš-aga je išao na hadžiluk i onom Đul-Babi u Budim,pa ni Budim mu se nije dopao,niti bi dao deset Budima za jedan njegov Niš. Znao je on da je Budim nekad bio turski,pa ga Turci izgubili.Žalio je i Budim i zamjerao što ga izgubiše nekad,ali otkako izgubiše Niš,on nema riječi više da zamjeri padišahu,nego samo mahne rukom kao kad čovjek teslimi nešto i rekne:“Bijašše mu veće;Alah,belkim,takoj naredija,a čovjek,što da praji!“-pa zaćuti,zagleda se negdje na stranu i dugo pušta guste dimove iz duge jasminove muštikle svoje.

Ali gdje se ne sudi po koranu,tamo muhamedaanac nerado ostaje.Neće evropsku pravicu,neće da mu brujanje zvona zaglušuje tanki i jasni glas mujezina,ne trpi da mu evropski žagor narušava orijentalski njegov dremež i tišinu,neće da se iz svoga skrovitog i dremljivog kutka preseli na trotoar- i on se listom seli,i uklanja se jednako,a i sam ne vidi kraja tome uklanjanju.

Sa takvim se mislima i Ibiš-aga spremao da se seli.Nije rad bio,teško mu je bilo,ali je ipak morao,jer ga je nešto ipak gonilo.Dok je zadržavao druge-zadržavao,a posle,bogme, i sam stade pomišljati na seobu.

„Kud svi,tud i goli Hasan“,pa tako i on.Jednako se iseljavaju njegovi u Skoplje, u Veles, u Serez, u Solun, a oni najbogatiji što su,čak i u Stambol!Samo se on još jednako nešto usteže i odugovlači,i odvraća ih,a njih, kako koji mjesec,sve manje.Prorjeđuju se i u kafani,i na teferiču na bairu Nišave, i u džamiji.

-More,kud potegliste-govori im i zaustavlja ih Ibiš-aga;-što napustiste tatkov toprak?Što iskate,bre?Doklen će da smo kako onija čengenegurbeti?Ne li u baba-zeman držasmo Budim;hej,hej,tam u Mađaristan!Pa,šta je?Što se načini!Koj si ostanu tam sagaj?Sal Đul-Baba što si ostade tam sam da žmije,pa da kazuje na čovjeci i na hadžije što bijasmo i mi gazije.Pa šti si bi odi tag?Iz Budim ne ispudiše u Beligrad,iz Beligrad u Niš,iz Niš pa u Iskib!Moskov i Srb iskaruju,a Inđiliz pa ubavo ne dočekuje—pa veće se posmješismo kako onija zajci kad gi pogone zagari a dočekuju avdžije u tijesno mjesto!…More,da si ostanemo tuj pri baštino tulbe i mezar!Kud će si kršimo vrat po bijeli svijet bez kraj i pa bez red!…Ovoj si teće poče da se osnura!

Tako ih odvraća Ibiš-aga,ali ga oni ne slušaju nego prodaju,često budzašto,imanja i sele se u svijet.Sve ih je manje i manje.Nema mu već toliko njegovih jarana i dostova…Salih-aga ode u Skoplje!Imer-aga u Veles,Jusuf-aga u Bitolj,i gdje ih većnema!Svi otišli,ostade samo fukara i ludi Mehmet,kome je baš,vala,svejedno ma kako se etnografska i politička karta Evrope mijenjala.

 

Autor:Stevan Sremac-odlomak iz „Ibiš-age“

Izvor:STAV

6459 Posjeta 1 Posjeta danas