Bio neki darežljiv insan. Nikome nije pričao o tome. Imao je svoje trgovine, dobar posao. Samo bi gledao gdje ima ko u potrebi, i on priskoči. Kad je god mogao da mu se ne zna – on bi tako. Jednom je samo pokucao na vrata, ostavio i otišao. Bila bolesna žena.
Imao je on prijatelje, govorili mu; ‘a što ti ne bi pomogo? daješ li sadake i zekata? Poso ti dobar, čeljad zdrava, sve potaman.’
On je šutio na sve to, a svakako nije volio puno pričati. Otišao je i na hadž, a ljudi su za njim kazali:
„Bolje mu je bilo da je sadaku i zekat dao.“
Viđali ga u džamiji i za njega rekli:
„Šta mu ima od namaza njegovog? Stisnute je šake i tvrdog srca.“
On je bio od svog posla kao i obično. Nije se pravdao i ljudima bilo šta objašnjavao. Ponekad bi samo rijetkim iskrenim prijateljima kazao: „Zar nije Allah dosta svakom Njegovom robu?“
Oni prvi, njegove riječi su tumačili svakako: „Eto, sve on Allahu prepušta, samo da ne bi od svog imetka otkino.“ A drugi: „pravi je mudrijaš, nije ni čudo što je tako odobrio sa imetkom.“
Svako je imao reći nešto, samo on ništa. Radio je i davao, Allah ga štitio i pokrivao njegova djela.
Po njegovu dušu jednog dana dođe Azrail. Sutra dan gomila svijeta na džennazi, a najviše fukare, siromaha, potomaka svih onih kojima je kakvo dobro učinio.
Šaputali su između sebe:
„Moje je dijete iškolo.“
„Dao mi majci za liječenje. Zaklinjao nas da nikome ne pričamo.“
„Poslao mi babu na hadž”, doda neko treći.
Žamor u masi ljudi.
Ispratiše džometa na bolji svijet, i spustiše ga u običan mezar, na tabutu. Lopate nisu dali svi oni kojima je bio od hajra.
Mnogi su plakali, govoreći u sebi:
„Hoćeš li ti nama halaliti, dragi hadžija?“
Admir Delalić