„Rečeno je da je Tvorac svakome dao da živi onoliko koliko je potrebno da uradi ono zbog čega se rodio“
U ovoj rečenici ja kazana filozofija života za sve smrtnike.
I naša Mersija(1963-2019) je ostvarila ono što je je Tvorac želio podarivši joj ono najsvetije-ŽIVOT-do onog momenta kada su ostvareni Božiji planovi:da se Mersija ostvari kao dijete,kao žena da produži majčinske instikte,da bude unuka,supruga i majka,kćerka i sestra,da doživi od svoje djece ljubav,da završe medicinski fakultet(Mujo) i za sada srednju školu(Emina).
Ako Gospodar sa svojim robom ima drugačije planove u vjerujućem drugom životu na boljem svijetu,onda možemo samo zanijemiti od tuge zbog njenih ovozemaljskih godina i prihvatiti činjenicu da je naša Mersija prešla u sjećanje.
Mersija je kćerka Muje Mujanovića(1937-1980),koji je stigao iz Bihaća,kao milicionar u rasporedu tadašnjih snaga bezbjednosti,u Ljubuški.U našem gradu je zaključio brak sa Hatidžom Bećirović(1943).Nažalost,Mujo Mujanović je vrlo rano napustio svoju familiju u relativno mlađim godinama(43 godine).Tako je Hatidža ostala sa dvije kćerke:Mersija,udata Mahić i Mirela,udata Konjhodžić!
U ulici djevojačkog življenja od Pobrišća,preko Stubla do Vitinske ulice,kretale su se Mersija i Mirela,pohađajući ljubuške škole i družeći se sa svojim komšilukom koji ih je uvažavao kao „rođene“.
Nikada,ama baš nikada,Mersija i Mirela,nisu prošle pored starijih a da nisu pozdravili i naklonili se onima koji kao stariji zaslužuju-RESPEKT.To je bila stvar odgoja uže i šire rodbine i roditelja.Tako su ušle u naša srca kao maloljetne djevojčice i kasnije kao djevojke.
Obje su rado posjećivale svoju nenu Kadiru u Pobrišću,koje je preselila 1995.godine u Norveškoj,gdje je i zakopana.Ponekad,živeći sa nenom su susretali neninu braću Aliju i Hazima Dizdarevića,kao i njene sestre Hakiju i Ajišu(Drinkincu).Tako su u društvu nadoknađivali prerani odlazak svoga oca,svoga Muje.
Iz toga životopisa ostala su sjećanja!
„Sjećanje je jedini raj iz kojeg nikada ne možemo biti istjerani“(Jean Paul,njemački romantičar)
A ta sjećanja nisu ugodna,naročita ona od 1993.godine,kada su članovi pomenutih porodica napustile svoj Ljubuški i ostali na različitim dijelovima Zemlje,sve do danas.
Svi su se ostvarili i u tuđem svijetu,kao bića koja zaslužuju povjerenje i ljubav!
I tako je Mersija ostvarila novi komšiluk-bila komšija i dio novog komšiluka..
Ali,nema komšiluka bez rodnog grada.
Ili ima,ali nema „safta“!
Nema kasarne,nema česme,nema pazara,nema „banje“,nema Crvenog križa,nema dragih ljudi,nema školskih kolegica…
Ali ima NADA,koja je utočište za sve one koji su željeli da samo normalno žive,dok žive!
Kao Mersijine komšije u nekom budućem vremenu nedostajati će nam dragi lik,draga osoba koja će biti u nama dok smo i mi živi iz kvartova Stubla,Pobrišća,Baščine,Glavice,Žabljaka,Gožulja i drugih dijelova njenog i našeg grada!
Neka Allah dž. Mersiju(Muje i Tidže)Mahić uvede u džennetske avlije!
Kemal Mahić