Cijelo jutro, ne izgovorivši niti jednu jedinu riječ, pod vedrim nebom i suncem koje neumoljivo prži, stari dedo i ja prevrtasmo sijeno. Nenaviknut na takve poslove, mrmljao sam poluglasno, ljutit na sebe i sve oko sebe. A onda dedo, u jedan poveći sepet, nakupi sijena, i ne pogledavši me kratko reče:
– Ponesi.
– Još mi samo to treba! – promrmljah.
– Šta je? Ne nosi ti se? Neka, onda ću ja. – reče, zgrabi sepet i krenu hitrim koracima.
Krenuh i ja za njim i dalje mrmljajući poluglasno. Nisam volio selo. Nekada, kao mali da, ali kako su godine odmicale moje posjete bile su sve rjeđe. Ne da nisam volio nanu i dedu. Naprotiv. Posebno nanu; veselu, užurbanu, susretljivu, govorljivu. Ona se jednostavo voljela. Volio sam i dedu, ali nekako drugačije. Vrijedan, pošten, strpljiv čovjek, ali pomalo ”škrt na riječima” kako jednom otac reče, a ja načuh.
I upravo ta njegova šutljivost činila je da se osjećam pomalo neugodno u njegovoj blizini.
I sada, evo, posmatram ga kako se spretno spušta niz strmu kosinu sa sepetom sijena na leđima, grabljama u ruci, uspravan i brz kao da je njemu četrnaest, a meni sedamdest i četiri, a ne obratno. Jer ja nisam niti uspravan, niti brz. Noge se sapliću, ruke bole, znoj kipti. Pomišljam na svoje prijatelje u gradu. Šta li rade? Uživaju šta god da rade. I zavidim im.
– Da sjednemo malo? – reče dedo iznenada, malo se pognu, skide sepet sa ramena, spusti ga i sjede pored njega na travnatu ponjavu.
– Možda je bolje da idemo! – izustih brzopleto, uplašen tišinom koja će uslijediti, ali dedo je već sjedio na uzvisini ispod koje su kao rasuti crvenkasti makovi ležali krovovi seoskih kuća, pogleda uprta negdje u daljinu.
Vidjevši da mi ne preostaje ništa drugo, nevoljko se spustih pored njega na neudobnu travu koja je dosadno bockala i štipkala, vrpoljeći se, žmirkajući i zaklanjajući rukama sunce koje je smetalo.
– Brzo ćemo, samo da se ove ljepote još malo nagledam. – izusti dedo tiho, i ne pogledavši me, duboko zagledan u nešto što ja, koliko god se trudio, tada nisam mogao vidjeti.
– Neka, odmori se. – rekoh više da nešto kažem.
– E, sinko moj, još malo i dedo će na dugi odmor. Ali neka, i vakat je vala.
Njegove riječi oštro zaparaše planinsku tišinu kao jeziv zvižduk zamaha iskusnoga kosca dok lomi tanke, života željne zelene vlati. Ućutah. Nisam znao šta da kažem. Po prvi put poželjeh da ništa nije ni rekao, da je šutio kao i obično, kao i uvijek. Bilo bi mi lakše.
– A kako je tamo? – upitah, iznenadivši sam sebe.
– Nisam bio pa ne znam. – odgovori dedo krajnje ozbiljnim glasom.
Pomislih da se šali, da će svaki čas ispričati ono što svi znaju, ali on je i dalje gledao u daljinu tako mirno i zaneseno kao da posmatra neke nevidljive, ljepotom neviđene predjele, a ne visoke, goropadne planinske obronke izvijene nad selom.
– Vjeroučitelj kaže da je džennet prostrano carstvo zastrto zelenom svilom, najudobnijim divanima, pun hladovine, najslađih plodova i pića najukusnijeg sa džennetskog izvora……
– Jest , – prekide me dedo – ali to, sinko moj, zavisi od toga koliko sepeta poneseš.
Sepeta!!! Sepeta!!! Dedine riječi počeše odzvanjati u mojoj glavi kao planinski eho. Sepeta!!! Sigurno se šali. Ili mu nije dobro. Možda mu je sunce pomutilo razum…zato je tako čudan. I zamišljen…
– Šta se čudiš? Dobro si me čuo. Sepeta! – prekide dedo moja naga- đanja – Eee, čudni su ti to sepeti. Nevidljivi. Rodiš se s njima i nosiš ih na leđima cijeloga života. I što su puniji, to ih lakše nosit. A što su prazniji, to te više pogure i savijaju.
– Ništa ja tebe ne razumijem. –izustih tiho.
– Ni ja nisam razumio svog djeda kad mi je prič’o onomad o tim sepetima, nek mu je rahmet duši, al’ sam dobro upamtio svaku njegovu riječ. K’o da ih i sad čujem. ”Brini o sepetima i puni ih lijepim i plemenitim riječima i djelima, poštenjem, strpljenjem, iskrenošću, blagošću, poslušnošću, mudrošću i vjerom. I sve to s mjerom.”
– I napuni li ih dedo? – upitah.
– Pusti ti moje sepete, nego brini o svojima. Vidiš kako ti to ide. I ti si ovih dana, dok si na selu, punio svoje sepete, al’ ti je štošta i poispadalo. Razveselio nanu i mene dolaskom pa malo napunio, al’ ti se nije dolazilo pa pola ispalo. Jutros sabahom nani vode donio, al’ namaz nisi obavio pa ništa u sepete ne stade. Meni oko sijena pomog’o, al’ sve nešto mrmljaš i prigovaraš pa ti, eto, sam saberi i oduzmi. Tako ti je to sa sepetima, sinko moj. Nego da mi pođemo, skoro će vrijeme za namaz. – reče dedo, uze grablje, brzo se uspravi, a onda potegnu rukom za sepetom.
– Neka, ja ću! – skočih i zgrabih sepet prije njega.
Dedo me pogleda. Ravno u oči. Dovoljno kratko da me ne prepusti nelagodi koja je izbijala iz dubine moje duše rumenilom stida na mojim, inače, blijedim obrazima, a opet, dovoljno dugo i toplo, da nazrem nesebičnu ljubav, blagost i zahvalnost. Znao je dedo da mi ostavi u amanet najveće bogatstvo, brigu o sepetima. A onda se kratko nasmiješi te hitro, bez riječi, krenu niz strmu kosinu velikim koracima, vješto, kao da klizi nošen nekim nevidljivim rukama. I ja se nasmijah.
Gledajući ga onako uspravnog i brzog, uprkos teretu godina i teškog života na selu, znao sam da su dedini sepeti već odavno puni.
Sepet – pletena korpa visoka oko metar, široka oko 60 cm, duga oko 50 cm, oblika je kvadra, obično jednako široka pri dnu i pri vrhu što nije bilo pravilo. Pravi domaći sepeti iz našeg kraja su bili pravljeni od drinovine kao kostura a pleteni od rakite koja se sjekla uz obalu rijeke Vrljike. Osnovna namjena sepeta je bila u berbi grožđa, u njega se prikupljalo ubrano grožđe a onda bi ga muškarac na desnom ramenu prebacio do bačve koja se nalazila na zaprežnim kolima.
Merak.ba, piše: Alisa Trtak
