Stjepan Vukčić,vladar herceg-grada Blagaja, naslijedio je nakon umorstva svoga adže Sandalja Hranića položaj kao i dvorac u Podgrađu.Kako je naglo došao do položaja i nebrojenog blaga 1435.godine,uzoholio se po onoj bosanskoj „Para i kašalj čovjeku ne daju mira“.Prijatelji mu postadoše daleki.Valjalo je uvećati blago,biti nedokučiv,kako prijateljima,tako i protivnicima;i svojim lično, i zemlje Bosne.
Valjalo je sačuvati južne dijelove BOSNE.Postati veliki bosanski vladar.Gospodar Kamene zemlje,Humnine.Ako želiš vladati…,ne vjeruj nikome,odzvanjale su mu u glavi riječi STARCA koji ga je podučavao Barnabinom evanđelju,maniheiskoj’ sljedbi,još od malih nogu.
Želeći ostati nedodirljiv,Stjepan rastjera i ono malo prijatelja oko sebe u nemogućnosti da razabere iskrene od licemjera.Slava,moć,vlast i piće vodiše ga iz grijeha u grijeh.
Valjalo je izdržati pritiske i ratove koje su na njega vršili Latin(sk)i inkvizitori,što zbog teritorija koji je kontrolisao,što zbog sljedbe BARNABINOG EVANĐELJA koje je po kongresu u Nikeji bilo zabranjeno.Među njima je bio poznat kao HERETIK,nevjernik kojeg valja preobratiti ili kazniti,LUKAVI MANIHEJAC – PATAREN.
S druge strane,valjalo je podizati porodicu i živjeti u skladu sa načelima svoje bosanske tradicije.Djeca stasala.Valja ih poženiti i poudati…ali…nije sve u skladu sa željama i planovima.Uvijek iskrsne nešto nepredviđeno,nešto što se okrene u drugom smjeru.
Jedna od takvih prekretnica životnih desila se u vrijeme kada je pošao po lijepu Mlečanku Maricu koju je isprosio za svog sina Vladislava.Ni slutio nije da su njegovi neprijatelji krenuli da ratuju protiv njega drugim sredstvima.Prvo je podlegao čarima lijepe Marice i zbog toga se zavadio sa cijelom porodicom.Malo-pomalo Marica,“koja je prošla i Bunu i Bunicu“,polahko je rastjerala sve njegove vjerne prijatelje.Umjesto dvorjana dovela je svoju poslugu u kojoj je služilo i deset Arapkinja.Svakim danom problemi su se nizali,bivali sve veći.U toj muci sjeti se on starog mudraca koji je živio sam na osami sa svojom kćerkom jedinicom pa ode do njega.Mudrac ga zadrža na ručku.Služila ih je mudračeva šćer.Gola,kao od majke rođena.Iznese mu Stjepan svoje sumnje u pogledu svega što ga je tištilo pa i svakodnevne sukobe sa Maricom.Starac malo zašuti pa reče:
-Velike laži kratko žive.
-Koliko je velika laž kod moje Marice? Upita Stjepan.
Jedan dan,odgovori Starac.
-Kako jedan dan?,zbunjeno će Stjepan.
-Lijepo,sutra ti pozovi mene na večeru!Pripremi gardu i nikome ništa ne govori! Odgovori mu Starac.
Sutradan ode Starac na večeru u dvor kod Stjepana gdje im je društvo pravila Stjepanova Marica,Ljubuša, a dvorile ih one Arapkinje.Po završetku večere Starac prozbori:
-Tebe je dvorila moja šćer jedinica gola, a ti ne skide ni jedne Arapkinje.
-Ne!,zausti Marica.
Stjepan naredi gardi da ih svuku.Skidoše prvu,a ono muško!Druga,muško…i tako redom,do zadnje.Sve bjehu Latini koji su skupa sa Maricom Rdili protiv Stjepana.
Prevaren i bijesan,naredi Stjepan da ih pobiju,a da se njegova žena sa dva konja raščejreći.Ledina na kojoj je raščejrećena i dan-danas se zove Marice a nalazi se tik do izvora ponornice Posrt u Blagaju.
RJEČNIK:
Manihejci-sljedbenici Barnabinog evanđelja,Mani-prorok iz 3.vijeka
Heretik:protivnik,nevjernik,pristalica drugog ubjeđenja
Pataren:bogumil,kathar,albižon,manihejac
„Koja je prošla Bunu i Bunicu“-ličnost koja je u negativnom smislu prošla sve i svašta
Izvor:Šućrija Čusto:Blagajske priče-IKC Mostar,2009.
Izbor:Kemal Mahić