U prostranom ljubuškom kotaru zemlja je božiji dar. Na njoj uspijeva sve što ti duša zaželi: duhan, vinova loza, maslina, smokva, pirinač, bajam, šipak. Lako bi se udomio i pamuk da je bilo više dobre volje i manje niza nesretnih okolnosti koje su pratile gajenje ove korisne i izdašne biljke.
Prvi pokušaji gajenja pamuka u ljubuškom kotaru od 1864. do 1872. godine sačuvani su u zanimljivoj priči Mehmed-bega Ljubušaka:
„Godine 1864. ili 1865. bahne našoj kući u Vitini neki Ahmed-derviš. On je izdaleka, čak iz Hinda* posegao u Budim da obiđe Đul-babino turbe*. Kod nas ostane tri četiri dana kao gost. Tada mi radismo (bilo je proljeće) oko bašte. Vidjevši on, kako mi sijemo raznovrsno sjeme zerzevata, izvadi iz svog torbaka desetak okrupnijeh zrna nalik na ćurekot. To je sjeme od pamuka, – reče on. Kad smo ga zapitali odakle mu, odgovori nam, da ga je ubrao pred jednom tekijom negdje u Hindu. Naraste kao oleandar, može opstati gdje zima nije prežestoka, pokušajte – mogao bi vam koristiti.
Moj rođak Bećir-beg Kapetanović posije božijim blagoslovom to nekoliko zrna. Istog ljeta izbije iz zemlje desetak camoljika sa zelenim duguljastim lišćem i lijepim žućkastim cvjetovima. Camoljike te bile su prve godine nekuda mehke; druge godine već su se odrvenile, te su dobile srce poput zove. S ljeta načiniše se iz cvijeta nekakve zelene „lulice“ poput onih puharica što se po poljima viđaju. Malo kašnje stanu ove raditi; ujesen pak raspuknu se te se pamuk pokaže. Dobili smo jedno 30 do 40 lulica. Kada smo ona zarudela perca odvrnuli ukazalo nam se kao jedno malo povjesmo od naslaganih dlačica što su iz zrna nikle. To zrnje smo onda izvadili i ostavili za drugu godinu.
Druge godine one camoljike od prve godine narasle su za vrh čovjeka; na svakoj je bilo više od stotinu lulica; ove su se pak prije otvarale nego one od sjemena što smo istog proljeća posijali. Već u po ljeta mogli smo ih brati.
Treće godine dobili smo nekoliko oka pamuka. Pitali smo i raspitivali na više mjesta kako se prede, nu niko nam ne umjede reći. Što smo onda znali nego nakljukati u jastuke, a sađenja se manuli. Svaki put kad sam jastuk u ruke uzeo, sjetio sam se one naše: mehak ko pamuk.
Malo kasnije začuje za pamuk bivši bosanski valija Osman-paša* te i njemu pošaljemo za jedan jastuk i još ga zamolimo da se i on raspita kako se izrađuje. Stanemo opet pamuk saditi. Njegovom, čijom li srećom, ostavi on Bosnu, umjesto njega dođe drugi. U to buknu hercegovački ustanak, pa onda bi i sa pamukom: kako onda, tako i danas! Za spomen ostavismo ga nešto, koliko bi bilo za nekoliko aršina beza*“…
Autor napisa žali što se nije našao neko da pomogne Mehmed-begu da pamukom okiti svoje spahiluke. Poslije 1878. godine austro – ugarska uprava pokušala je da oživi gajenje pamuka, ali, i pored svega truda i troškova, morala je zbog slabih rezultata odustati.
Bila su još dva neuspjela pokušaja gajenja pamuka u ljubuškom kotaru. Načelnik okruga mostarskog je u martu 1921. godine nabavio sjeme pamuka u Štipu i po kilogram podijelio najboljim ratarima u Hercegovini. U Mostaru i Čitluku rodio je pamuk prve klase, u Ljubuškom su rezultati bili slabi, prije zbog nemara Ljubušaka, nego lošeg sjemena i prekasnog sijanja. Stručnjaci su tada tvrdili da bi jedan dunum zasijan pamukom dao približno koliko i dunum zasijan duhanom. Poslije Drugog svjetskog rata gajenje pamuka u ljubuškom kotaru povjereno je „zadrugama“ prisilno formiranim po uzoru na sovjetske „kolhoze“. Iako je rodio pamuk izuzetnog kvaliteta, gajenje je ubrzo prestalo. Tome su presudili bogata ljubuška tradicija u gajenju duhana i urođeni otpor Ljubušaka prema prisilnim mjerama vlasti.
* Hind – Indija.
* Đul-baba – Osmanski pjesnik i derviš, „vladar svih ružinih cvjetova“, „Otac ruža“, „Šehid u zemlji Mađarskoj“, sultanov zaštitnik grada Budima.
* Đul-babino turbe – Najsjevernije turbe u Evropi.
* Osman-paša – Topal Šerif Osman-paša, bosanski valija od 1861. do 1869. godine. Veoma je zaslužan za gradnju puteva uz Neretvu i Bosnu i urbanističku modernizaciju Sarajeva (pivara, pošta, telegraf, kasarna, rezidencija Konak, prva bolnica, prva vojna bolnica, prva štamparija, ulica Telali itd)
* Bez-pamučno platno domaće izrade.
Anon. Hercegovački pamuk. Beogradske novine 1917, 72, 3, od 15. marta.
Kultura pamuka u Hercegovini. Težak 1922, 4, 23 – 24, od 29. januara.
Halid Sadiković
