Šućrija Čusto: KATARINA

Nekad davno u vrijeme bosanskih kraljeva,jedan od kraljeva Stjepan Tomaš Kotromanić, koji je tada vladao, imao je brata Radivoja,ženu Vojaču i sina Stjepana.Ko i svaka porodica imali su svoje sreće i svoje tuge.U to vrijeme je vladao zakon među Dobrim Bošnjanima[1] da mogu oženiti broj žena koliko je strana svijeta.Dovoljno je bilo da se zakunu pred Bogom da će mu biti dobra i vjerna i brak je bio valjan.Što je čovjek bio bogatiji, to je bilo više pokušaja da mu se neko dodvori i približi, ne bi li u datom trenu imao fajde od tog druženja.Tako su mnogi bosanski plemići gledali naći povoda za druženje svoje porodice s kraljevom porodicom.U to vrijeme bosanski vladar u južnim djelovima bosanskog kraljevstva  bio je Stjepan Vukčić Kosača koji je imao Katarinu, kćerku, prispjelu za udaju.Ovaj moćni bosanski plemić iz Blagaja upriličio je doček bosanskom kralju  u svojoj rezidenciji nekoliko dana.Nasavjetovao je svoju kćer Katarinu i ona je po svojoj volji i očevim instrukcijama svojom umilnom pojavom zavela Kralja i  postala njegova druga žena.

Nešto kasnije, u 1446. godini upriličeno je veliko svadbeno veselje gdje su bosanski plemići iz raznih dijelova Bosne darivali poklonima slavljenike.

Te noći nisu svi sretni bili.To se posebno odnosilo na njegovu prvu ženu i njenog sina Stjepana.U dječaku je kuljao bijes zbog suza njegove majke koju je tješio kraljev brat Radivoj.Kako je vrijeme prolazilo,tako je dječak stasao odrastajući sa svojim polubratom i polusestrom.Kao mladi princ obučavan i pripreman u manirima kraljevskih porodica poslan je na Katarinin zahtjev s adžom Radivojem i majkom Vojačom  da upravlja smederevskim krajem.Obzirom da joj je išlo dosta toga po planu, Katarina razapeta između muža i Kralja s jedne strane,oca i visokog plemića s druge,uzoholila se i otkazala svoju poslušnost ocu Stjepanu.Provalija u njihovim odnosima svakodnevno je bivala dublja i strmija a svoju kulminaciju doživjela je u momentu kada njen muž za jačanje svoje moći naspram bosanskih plemića nađe oslonac u dojučerašnjim neprijateljima Bosne – ugarskim kraljevima.

Da bi ispunio rečeno,Kralj krenu sa svojim ugarskim saveznicima u novi križarski pohod protiv Dobrih Bošnjana i njihovih plemića koji mu pružiše žestok otpor.Pisao je tom prilikom nekakav fratar Nikola Barući pismo Papi Piju II u Rim, u kom ga obavještava da je njihova vojna propala.Svega je oko dvije hiljade Bošnjana prigrlilo katolički zakon, a oko šezdeset hiljada porodica Dobrih Bošnjana,”heretika”,se sklonilo kod onog lukavog patarena Stjepana.

Pošto vojna nije uspjela,lukavi Latini pokušaše drugim sredstvima zavladati ovim krajima

I to po receptu koji je Stjepan  bio primjenio udajom svoje kćeri Katarine.Tako mu podmeću lijepu Latinku koja je,navodno,trebala biti njegova nevista,žena njegovog sina Vladislava.Ona je imala zadatak da zavede Patarena, koji je pobio toliku njihovu vojsku,

sada samostalnog velikog vojvodu bosanskog – moćnoga Stjepana koga okitiše nešto ranije svojom titulom hercega.

Latinka je u tome i uspjela izazvavši velike sukobe u Stjepanovoj porodici.Na jednoj strani on i ljubavnica,a na drugoj njegova druga žena Jelena s kojom nije imao djece,i njegova muška djeca iz prvog braka Vladislav i Vlatko.Ogorčeni Vladislav traži i nalazi utočište u Turskoj imperiji.Uzima ime Ahmed a prezime po maćehinom Balša.Zauzima Blagaj i dvije utvrde na Neretvi dok Stjepan bježi sa Ljubušom.Po ovoj je Ljubuši dobio ime današnji Ljubuški.

Godine prolaze,Turska imperija koja je već bila prisutna i uključena preko svojih ljudi u bosanska dešavanja sklapa ugovor sa Stjepanom o razgraničenju njegove i Ahmedove

(Vladislavove) teritorije kao i o zajedničkoj vojni koju će pokrenuti protiv Mletaka.Zalog za ispunjenje ugovora bio je Stjepanov i Ljubušin sin (polubrat Hercegove djece – Katarine,

Vladislava,Vlatka i Mare) kog su odveli u Istanbul gdje je odrastao i postao stasit mladić a kasnije i vladar,koji se okitio pet puta titulom velikog vezira,glasoviti Ahmed Herseng – Ahmed paša Hercegović.

Njihova vojna je povratila vlast u Konavlima,Primorju,Otočju sve do Omiša i Poljica.

Zahvaljujući ugovoru koji su Dubrovčani potpisali 1452. godine  o pristupanju katoličkoj komuni stigla je latinska pomoć s mora i uspjeli su ga odbraniti.

Saradnja Stjepana i njegova sina sa Turskom imperijom proširila se i na područje Smedereva kojim su upravljali  kraljev brat Radivoj i kraljev sin iz prvog braka Stjepan Tomašević.Predali su po dogovoru Smederevo i otišli u Bilaj gdje su umorili svoga brata i oca aktuelnog bosanskog kralja i okitili se krunom.Sada je bosanski kralj postao Stjepan Tomašević a Radivoj njegov prvi čovjek na dvoru.Katarina koja postade preko noći udovica,zamoli Stjepana Tomaševića novog kralja bosanskog,da joj poštedi djecu,ako ne radi nje same,onda zbog toga što su oni njegovi polubrat i polusestra.Stjepan se sažali nad njom i pusti je da se vrati svome ocu Stjepanu Vukčiću Kosači u Ston, a zadrža svoga polubrata i polusestru sa sobom.Na putu do Stona udovicu Katarinu i njenu pratnju presretnu uskoci.Zarobe je i prodaju Dubrovčanima.Po istom receptu, kao i njenom ocu, Dubrovčani joj otmu imetak, a nju prebace u zarobljeništvo u Rim.

Tamo je i umrla, a njeni tamničari su sastavili oporuku kako sve poklanja njima,Na mjestu gdje je zakopana postavili su natpis ispisan bosančicom[2],bosanskim pismom,.

Nakon što je stvar oko prisvajanja Bosne propala, mnogo godina kasnije ova ploča je zamjenjena novom,ovaj put ispisanom latinskim pismom latinicom.

Posljednji bosanski kralj i njegov adže Radivoj ubijeni su dvije godine kasnije pod Jajcem od strane turske vojske,a Katarinina djeca Sigismund – (Ishak – beg Kraloglu) i Katarina – (Fatima Kraloglu) su prebačena u blizinu njenog polubrata Ahmed – paše Hercegovića u Istanbul.Kad je odrasla Katarina (Fatima Kraloglu) se udala u Makedoniju gdje joj je u blizini Skopja nakon njene smrti podignuto turbe.

 

 

IZVOR: Šućrija Čusto – Blagajske priče, Mostar, 2009.

[1] Stanovnici kraljevstva ,Bosne

[2] bosansko pismo

1315 Posjeta 1 Posjeta danas