Rijetki su oni koji za života urade nešto što nadilazi okvire prosječne ljudske egzistencije, oni čije ideje nadžive i njih same. Još ih je manje koji su spremni svoje riječi glavom platiti. Takav je bio Mustafa Busuladžić, čiji je tridesetjednogodišnji život izvrsna lekcija kako se živi i kako se umire.
Mustafa Busuladžić rođen je 1. aprila 1914. godine u Gorici kod Trebinja, od oca Smaila i majke Emine. Njegov sin Muhamed kazuje da je Mustafa imao sretno djetinjstvo i da se već tada interesirao za vjeru. Njegov žar za vjerom Muhamed objašnjava preko romana Muhammed a.s. Abdurezaka Hivzi Bjelevca.
“U tom romanu Bjelevac piše da je ambijent pustinje idealan za razvoj vjerskog mentaliteta. Sunce koje snažno sija, piše Bjelevac, palilo je u Muhammedu, a.s., ljubav prema vjeri. Trebinjski je kraj u tom smislu specifičan, jer nosi obilježja kontinentalnog zaleđa, a u njemu se osjeća i miris Mediterana. U tom ambijentu i u mom ocu javila se ljubav prema vjeri”, kaže Muhamed.
Nakon završena četiri razreda osnovne škole, Mustafa Busuladžić upisuje Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku. Poslije tri godine školovanja prebacuje se u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, gdje maturira 1936. godine. Još kao učenik medrese objavljivao je tekstove u „Novom Beharu“, „Islamskom glasu“, „Obzoru“, „Svijesti“, „El-Hidaji“ i „Našoj domovini“. Njegov sin Muhamed kazuje da Mustafine tekstove pisane u medresi doživljava kao što kritičari književnosti doživljavaju rana djela Lava Tolstoja.
“Kritičari su kazali da su Tolstojeva rana djela jednako ozbiljna i zrela kao i njegova djela pisana u kasnijoj fazi. Mislim da su početni radovi mog oca jednako zreli kao i oni koje je pisao pred strijeljanje”, ističe Muhamed.
Mustafa Busuladžić govorio je dobro i pisao na arapskom, turskom, italijanskom, francuskom i njemačkom jeziku.
“Rahmetli Hazim Šabanović, školski kolega mog oca, rekao mi je da je Mustafa još u medresi čitao Oswalda Spenglera u originalu, na njemačkom jeziku, te da je mnogo stranica iz te knjige znao napamet. Njemački filozof Spengler napisao je čuveno djelo ‘Propast zapada’. To je djelo koristilo mom ocu da bolje razumijeva procese u tadašnjem društvu”, objašnjava Muhamed.
Hafiz Mahmud Traljić zabilježio je o njegovim vazovima: “Gdje god je on vazio ili predavao, prostorije su bile ispunjene do posljednjeg mjesta. Neke od svojih vazova i predavanja je i štampao. Njegovi vazovi, predavanja i uopće objavljeni radovi imaju težinu i vrijednost i danas, nakon pedeset i više godina, kao i kad su održani ili štampani.”
Muhamed spominje da nisu samo muslimani bili oduševljeni intelektualnim kapacitetima i karakterom Mustafe Busuladžića. Družio se sa svima i otvoreno je pristupao neistomišljenicima. Jedan je od njih i Dušan Šimšić, Srbin koji se družio s Mustafom. Upravo je Dušan rekao da su Mustafa i njegovi najbliži prijatelji prerasli i nadrasli svoju generaciju, da su dosegli zrelost prije kolektiva u kojem su živjeli i da je u tome njihova najveća tragedija.
Nakon završene medrese upisuje se na Višu islamsku šerijatsku školu koja je u to vrijeme bila najviša obrazovna ustanova u Bosni i Hercegovini. Kao jedan od najboljih studenata dobija stipendiju italijanske vlade i 1940. godine odlazi na postdiplomski studij u Rim. Muhamed pripovijeda da je Mustafa tokom boravka u Trebinju nerijetko u ljetnoj bašči vodio razgovore i s pravoslavnim i katoličkim svećenicima. Prije nego je pošao u Rim, kazuje Muhamed, Mustafa se u Zenici vjenčao, a onda otišao u Trebinje da se halali sa svojim roditeljima. O ugledu kojeg je uživao u Trebinju najbolje govori podatak da su ga svi stanovnici Trebinja, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, ispratili do Huma i zaželjeli mu sretan završetak studija.
Tokom boravka u Rimu, Mustafa je objavljivao radove u dvama italijanska časopisima: „Oriente Moderno“ (zvanično glasilo Orijentalnog instituta Univerziteta u Rimu) i „Mondo Arabo“ (sedmičnik o dešavanjima u arapskom svijetu). Muhamed kazuje da se pouzdano zna da je u magazinu „Mondo Arabo“ objavio radove o Gazi Husrev-begu i Mehmedu Handžiću.
Još je u Rimu Busuladžić pisao i govorio protiv komunizma. Zaokupljalo ga je pitanje kako da se muslimani postave prema ratu, fašizmu i komunizmu. Na „Radio Rimu“ vodio je emisiju u kojoj je iznosio svoje stavove prema gorućim pitanjima tog vremena. Godine 1942. vraća se u Sarajevo gdje zatiče potpuni haos. Muhamed kazuje da je bilo gotovo nemoguće konkretno i praktično djelovati pa je Mustafa nastavio s prosvjetiteljskim angažmanom kroz pisanu riječ: “Bio je svjestan da će komunizam uništiti moral, i to ne samo muslimana već i svih drugih ljudi. Također, bio je svjestan da će komunizam uništiti porodicu kao osnovnu ćeliju ljudskog društva. Pisao je da će komunisti omogućiti biološko preživljavanje, ali da će uništiti naše duhovno biće, kao i identitet bošnjačkog naroda.”
Kataklizmu Drugog svjetskog rata, kazuje Muhamed, Bošnjaci su dočekali na razmeđu svjetova, razapeti između dviju opcija: da podrže Nijemce, što bi praktično bila veleizdaja domovine, ili da podrže partizane, što bi u slučaju pobjede Saveznika značilo izravnu pomoć dolasku komunizma na naše prostore. Mustafa Busuladžić okrenuo se protiv partizana, smatrajući da je komunizam najveća pošast koja prijeti čovječanstvu. Odlučio je vratiti se u domovinu kako bi pomogao svom narodu. Muhamed kazuje da mu je Safija-hanuma, učenica Mustafe Busuladžića, rekla da je Mustafa iz Italije došao u svojstvu novinara „Radio Rima“, jer nije mogao putovati bez posebnog odobrenja.
Prije nego su došli na vlast, komunisti su napravili spisak osoba za likvidaciju na kojem se našlo ime Mustafe Busuladžića. Odmah po dolasku na vlast počela je otvorena borba s političkim neistomišljenicima. Mustafa je uhapšen među prvima. Skupa s njim uhapšen je Atif Hadžikadić, nekadašnji gradonačelnik Sarajeva. Suđenje je trajalo dva dana, a Mustafi je suđeno zbog knjige „Muslimani u Sovjetskoj Rusiji“, kao i zbog njegovih stavova o komunizmu. Po kratkom je postupku osuđen na smrt strijeljanjem. U noći 29. juna strijeljan je u sarajevskom naselju Velešići, iza željezničke stanice. Zbog ugleda koji je uživao među svim slojevima društva, komunisti su njegovo tijelo zakopali u tajnosti. Ni danas se ne zna gdje mu je mezar. Ipak, ime Mustafe Busuladžića nadživjelo je sistem koji ga je osudio na smrt. Bez nišana na biljegu zemlje, Mustafa je ostao živjeti u jeziku i kolektivnom pamćenju. A onima koji se tamo nastane, mezar nije ni potreban