Kemal Mahić: Neispričana priča (sunećenje)

Da nije bilo ne bi se ni pričalo!

Jedna od najstarijih kirurških intervencija na čovjeku je: obrezivanje,sunećenje,sunnet,sunetluk,posteotomija,odsijecanje udne navlake-CIRKUMCIZIJA.

Razlozi obrezivanja su medicinski,kulturološki,tradicionalni,vjerski i etnički.

Sunećenje muške djece je u prošlosti u Bosni i Hercegovini bilo ilegalno ili poluilegalno.U skladu sa praksom u svijetu(USA,Južna Koreja,Japan itd.)broj obrezanih u svijetu se stalno povećava tako da se računa da je činu obrezivanja pristupilo 1,5-2 milijarde ljudi.

U doba kada je Rim vladao Egiptom,samo su obrezani svećenici mogli obavljati religiozne rituale.U judaizmu je obrezivanje naređenje od Boga.

U islamu obrezivanje se ne pominje u Kur'anu pa nije fard,nego sunnet(praksa Božijeg poslanika Muhammeda a.s.Obrezivanje prakticiraju kršćanske crkve(Koptska,Etiopska i Eritrejska).Obrezivanje je prisutno i kod naroda sa fetišističkim vjerovanjem:različita afrička plemena,Melanezijci,Polinezijci,kanadski Indijanci,domoroci Meksika,Gvatemale,Hondurasa,San Salvadora,pripadnici Maja,australijska plemena,Eskimi i drugi.

Evanđelje po Luki tvrdi da je Isus obrezan osmog dana po rođenju,kao i apostol Pavle.Interesantno je da se Jevreji nekoliko puta u životu obrezuju jer je tradicija da „muškarac koji nije obrezan nije ni Jevrejin“.

U socijalističkoj Jugoslaviji obrezivanje se smatralo religijskim obredom,pa je to“bilo protiv dominatne ideologije i u „nadležnim komitetima“ se pratilo,a neposlušni snosili sankcije“.Sunnet se obavljao ilegalno ili polulegalno po privatnim kućama i stanovima,u gradu i na selu,a također u režijama djedova i nana(nena),ali bez znanja očeva,posebno ako je otac bio član Saveza komunista“.

(Za uvodni dio autor je koristio knjigu:Cirkumcizija-obrezivanje od doc.dr.sci.H.Čengića,SA 2010.)

 

Ovaj predgovor je uvertira za „neispričanu priču“koja svjedoči o sunećenju u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata.Čak je čin cirkumcizije u Kraljevini Jugoslaviji bio „liberalniji“od vremena socijalističke Jugoslavije koja nije uvažavala ljudska prava ni u ovoj oblasti kojoj su svjedoci isključivo bili muslimani.

Pročitajte kako je to izgledalo na primjeru autora i njegove porodice:

Svi oni koji su željeli obrezati svoje dijete(kao pitanje identiteta) morali su to učiniti tajno i ilegalno,često izvan mjesta življenja i u prvim godinama življenja muškog djeteta.

Tako je bilo i u slučaju sunećenja autora teksta.Autor je rođen 1948.godine.Tri godine kasnije na poziv zainteresiranih stigao je berberin iz Sarajeva da „osuneti“ tri dječaka:

Ahmeta(Hame)Fazlinovića,

Salku(Sevde)Ključanin-„Durija“ i

Kemala(Hasana)Mahića.

Sve je bilo u diskreciji i u kući Hame Fazlinovića(Make).

Tog dana je moja nena Habiba (Mujezinović)Lalić odgovorila pozivu ostale dvije familije i donijela me na cirkumciziju na Crkvicu gdje se odigrao ovaj za nas historijski čin.

U isto vrijeme moja majka Nura je čuvala svoju kćerku i moju sestru Kemilu u našoj familijarnoj kući(rođ.1950).

Isto tako,u isto vrijeme,moj otac Hasan(Haso)Mahić,se nalazio na vojnoj vježbi u Mostaru(„u rezervi“,kako se tada govorilo-15 dana).

Moja nena Habiba se vratila svojoj kući sa osunećenim unukom(za Lalića kulom),sva sretna da je uspjela učiniti ono što su učinila milijarde ljudi na planeti.

Nakon toga počeo je „pakao“ za moga oca.Po povratku „iz rezerve“ pozvan je na saslušanje,jer je njegov sin „osunećen“.Optužbe su bile da je on za to znao i da je odgovoran za taj „antipartijski čin“.Otac se branio koliko je mogao riječima,“da nije za to znao“,da su to učinile „punica i supruga“,ali ništa nije pomoglo.Po sistemu „bezbedonosnih saznanja“,rukovodstvo vojne „vežbe“ je raspolagalo sa informacijom o „sunećenju“.

Haberlije su bile osobe,da ne kažem „ljudi“ sa Crkvice,Gožulja i ostalih padinskih dijelova brdskog dijela starog Grada.Umjesto da siju žito,uzgajaju povrće i voće,čuvaju krave,koze,ovce… postali su „šaptači“ za sitne pare i to prenijeli na svoju djecu da ništa stvaralački ne (u)rade kako bi pošteno živjeli.

Otac je nakon vijećanja „komitetlija“ kažnjen:posljednja opomena pred isključenje iz KPJ!Ova kazna nije bila bezazlena,s obzirom da je to bila jedina stranka u državi.Ona je značila javno žigosanje osobe koja bi uvijek bila podsjećana na „zločin“,što je moj otac veoma teško podnosio i gledano iz ove perspektive to je bio njegov „tihi pad“ koji je ubrzao njegov prerani odlazak-u 55 godini života.

Za sve ove doušnike,šaptače,konfidente,špijune,“šmekere“…imam jevrejsku kletvu:

„Yimakh shemo“-„Da im ime bude zaboravljeno“.

 

Ali ovo nije kraj „neispričane priče“.

Nastavak je uslijedio 1992.godine,uoči i početkom rata 1992-1995 godine.Pošto sam predložen i izabran za predsjednika MDD „Merhamet“ Ljubuški,počela su različita govorkanja o članovima ove humanitarne organizacije muslimana.Pošto nisam bio član vodeće stranke iz redova muslimana(SDA),bilo je pravo čudo kako sam potvrđen kao predsjednik MDD“Merhamet“ iz Sarajeva.

U doba granatiranja Ljubuškog 1992.godine,muslimani Gožulja(apostrofiram Gožulja) su u Fejzinoj kahvi i bašči,uz karte komentirali izbor predsjednika „Merhameta“ i moje ime i prezime.

U pauzama „između dvije ruke“i „dva dijeljenja“ povukli s „posljednju liniju odbrane“ i glasno i jasno,da i drugi čuju za ostalim stolovima uzviknuli:“Ljudi moji,šta mi radimo,predsjednik „Merhameta“nije osunećen“?!Zavladao je tajac kod nekih,drugi su odobravali ovu iznenadnu upadicu,treću su šutili i nisu znali šta će sa sobom a u isto vrijeme „selo gori a baba se češlja“…Riječ je bila o novopečenim članovima SDA Ljubuški,koji su „ubačeni“ da stvaraju smutnju i da ono malo jedinstva muslimana uruše i pretvore u „lug i pepeo“.

Istina,mnogi nisu bili ni rođeni,kada je autor,Kemal Mahić,bio osunećen,pa to nisu mogli ni znati.A nisu to ni htjeli znati,jer su imali „prišnijeg“ posla,da stvore drugi „Merhamet“i da imaju „osunećenog“ predsjednika,kao izgovor za svoje „vizije“ i da vrše primo-predaju humanitarne pomoći onako kako su to radili u dvije „centrale“!

Zaboravili su oni da sam im predavao djeci,da su mene tražili kada su imali problem(a ne SDA),i da sam ih uspješno predstavljao gdje god sam kročio svojim nogama ujedno predstavljajući sebe i njih.

Bila su to djeca onih iz 1951.godine!

Takozvane komšije koje nisu shvatale promjene posljednjih 200 godina.

Dok sam pisao „neispričanu priču“ do mene su dopirali taktovi muzike i riječi Gibonnija:“jezik pregrizem tad,da ne bi opsovao,da ne bi opsovao,da ne bi opsovao…“

Nomina sunt odiosa!Imena su odurna!

„Dixi et salvavi animam meam“-Rekoh i spasih dušu svoju!

 

2204 Posjeta 1 Posjeta danas