Kroz život, kao po meku ćilimu, hodah s Kemalom Montenom. U kojem je kucao pun, zlatan Mjesec iz čijih su kratera izvirale pjesme. Bez njih bih se izgubio u vječnosti žedan ljubavi i nježnosti. Otud ovo slovo za dušu koju je, koju smo, dijelili s drugim.           

Piše: Mišo Marić                                                

Nije išao na časove klavira, gitare. Što osjeti nije umio notirati; solo pjevanje nije učio. Pianino “Petrof” prebojen u bijelo, iz poštovanja,   imao je tek u suterenu Ulice Ernesta Telmana kad je dječak bio čovjek. Sa desetinama zlatnih i srebrnih ploča, s plaketama, kristalnim vaznama i skulpturama – najvišim Yu trofejima za muzičko stvaralaštvo – suteren je bio muzej. Bio je već i oženjen jedinom koju je volio a zapjevao “Jedne noći u decembru”. Čuo sam je premijerno telefonom iz Jastrebarskog, dok je bio vojnik… Imali su Adrianu i Đanija. Adriana je imala Brankine oči, Đani 3-4 godine. Imao je Moke i nov BMW. Dok ulazimo u kola tuce djece pritrčava, traže fotos s autogramom. Vadi iz gepeka, potpisuje. I Đani moli: “Tata, daj i meni jednu od Kemala Montena s potpisom”. Nikako da poistovjetiti oca i najomiljenijeg bh kantautora sa tv.

Druga polovina 60.tih, jesen, subota. U “Abraševiću”, stol uz šank, guštam blatinu s prijateljem Krešom Ledićem; u pauzi ćemo mjerkati cure. U sali pored plešu lijepe Mostarke. Miss s obje pratilje, a ni ostalim ništa ne fali. Iz sale dopire pjesma puna duše, sjete. U pauzi šanku prilazi momčić, sarajevski meko moli “Koktu”. Mlad bokser D.Z. mu govori: “Kome si ti došao valjati sarajevske dupljake?” Kažem da ostavi momka na miru. Uvaži, momka častimo “Koktom”. Kad krene veli: “Isplatiće me čim završim, sačekajte da i ja vas počastim”. Muzika utihne, dođe. Gladan je, u kuhinji fajront. U Krešinog “Spačeka” pa u Vidoja, u Gnojnice. Momak bi pastrmku. Jedva ga nagovorimo da zalije žilavkom. Ne voli alkohol, ali će čašu s nama. Posljednji “Ćiro” odimio za Sarajevo, konačio je kod mene. Za doručak se majci zahvalio “Eminom”… Mjesec potom majka veli: “Gledala sam ti onog druga iz Sarajeva na tv, pjeva sa jednom koja je za glavu viša od njega”.(Sabina Varešanović). Poslije smo se posjećivali. Živjeo je u kućici iznad tribina na Koševu, otac Osvaldo oružar FK “Sarajevo”. Prvu pjesmu napravimo M. Jevrevremoviću, drugu M. Palošu, treću, “Kad nas jednom godine odnesu” snimi on… Prime ga na Opatiju, nekako s proljećem. Ide preko Mostara, prespavaće. Dođe popucalih žuljeva. “Rođak mi dao za odijelo, a Osvaldo namjestio rađu za cipele”. Rađa: očistiti stadion “Sarajeva” od snijega. S tim popucalim, krvavim žuljevima Kemal Monteno je zuvijek postao moj praznik u životu… Februara ‘06. zavaljao snijeg, autobusi ne rade, zapuca iz Budve da mi pjeva na promociji u Kamernom. Kad ga najavim, kači gitaru, veli: “ Miške i ja se družimo 40 godina…”, onda zaplače. Plakali smo u duetu, a pjevao je sam. “Na kraju grada u tišini” najavi sjećanjem. Kako mu se nikad nije dogodilo da neko negdje napravi tekst, on muziku, a legne kao da je radio jedan. Njega je čudilo, mene nije. Kad sam upoznao čistu i lijepu dušu Kemala Montena, prepisivah iz nje.

Mišo Marić i Kemal Monteno

Kompozicije je zvao muzika. Ima novu, prebira žice. “Draga mi taraga, hajmo o njoj”. Bude “Gitaro moja”. Taraga je marke “Melodija mengeš”, najjeftinija. Pravih recital s Ivanom Kalcinom, najglasnijom bh klasičnom gitarom u Evropi. Španska, skupocjena; pred nastup je štima desetak minuta. Kemica vadi iz gepeka, bez futrole. “Šta ću je štimati, odlična je”. Na sceni je pričala, plakala… Pravićemo LP. “Možemo li, Miške, nešto za svoju dušu”. Prepišem iz njegove: “Sve sam svoje sreće podijelio s drugim,/ sve ruže u maju i jesenje kiše,/ pa za svoju dušu u noćima dugim,/ imam samo pjesmu,/ ne treba mi više./” Nanižemo još 8. Kad završimo, sve otpjeva ne gledajući tekst. A onda svaku kao sevdalinku. Ljepše koncerte od tih s novorođenim u životu nisam čuo…Onim koje je volio pisao je narodne. Bebi, Mehi Puziću, Tozovcu… Neke je potpisivao, neke pod imenom rođaka, Dževada Jašarevića. Rodbinu je volio i pomagao. Kupi “Mercedes”, dođe vozom. Dao ga Fudi, bratu Dževadovom. “Šta ću,  nema rađe, nek taksira.”… Donese traku, upišem tekst na desetak muzika. Želja Samardžić čuje, moli jednu o Ani koja je tužna. “Ja je mislio za Splita, al’ daj Želji”. Zapjevamo “Jednom kad nam dođu sijede”. Jedan od Halida, veli, nudi mu 5 hiljada DM. Potsjetim da smo obećali Želji. “Nema problema”, veli… Zove: “Miške, vratila se Sabina iz Njemačke, raja je, poguraćemo je, uraditi ploču”. Čobiju Savčiću, isto. Zamolim za “Kiše”- nema problema. Za Dan mladosti, za Svečanost revolucionarne pjesme, gostovanje s “Kišama” po Jugi i vani– ni dnevnicu da naplati… Zove ga menadžer u Gradišku da kao gost otpjeva 3 pjesme za 3.000 DM. Pita ko nastupa, pa odbije. “Uzmi pare”, savjetujem. “Jebo pare, neću, papci nastupaju.”… Živio je za “Sarajevo”, volio i rođene. Napravićemo im himnu. Gleda tekst i kucka prstima po stolu. Nakon 5 minuta kaže: “Ova je gotova”… Kad pitah da pjevamo Tita, komponovao je i govorio: “Stari je Bog”. Bogovi i Gospoda su Ferhatović, Sušić, Rihtman, Arsen, Kalođera, Stojnić, Bešlić, Osim, Bajević, Uglješa Uzelac i Dževad Delalić… Pjevač je Miš. I on za Pjevača.

Upoznao me s Davorom. Bili su nerazdvojni, a kad Dževad pred Olimpijadu otvori Mažestik, presele kod njega. Sviću. Ako ne bockaju jedan drugog, nađu nekog. Prošla ponoć, Davor pita: “Mišu, koga ćemo?” “Hajmo Čobija.” Debeo imenik je znao napamet, bira broj: “Šta je, Čobi, legneš k’o kokoš, nema te s rajom?… Kako gdje smo, u Mažestiku, zna se. Pali kola, dolazi.” Onda bira drugi. “Jesi li ti Đuro? Monteno ovdje. Slušaj, doći će Čobi. Reci da sam bio tu s rajom, Uglješa zvao iz Jugoslavije, tamo smo, nek dođe. A sad zapiši ovaj broj… Jesi zapis’o?… Kad drugi put dođe, samo okreni i daj mu slušalicu”. Onda bira treći. “Halo, jel’ hotel Jugoslavija? Ti si, Stevice, Monteno ovdje. Doći će Čobi da me traži. Reci da smo bili tu s Uglješom, i vratili se u Mažestik.”… Smiju se, počinje čeka. Nakon dobar sat zvoni telefon. Čobi urla: “Pa gdje ste, u p.m.?” “Je si li gluv, rek’o sam ti u Mažestiku, a gdje si ti?” “Kako gdje sam, jedan je Mažestik u Beogradu”. “Mi smo u sarajevskom”, veli, spusti slušalicu i popadaju po stolu…Kad ne pravi, volio je pričati viceve. U 2 poponoća me probudi telefonom. “Slušaj, ovaj”, govori. Bio je antologija, pričao ih božanstveno. Omiljeni među interpretatorima – neautorima je u prodavnici ptica. “Pošto je onaj kanarinac”, pita kupac. “Hiljadarka,” kaže prodavač. “Puno. A onaj iznad njega?” “Dvije”. “Što je tako skup”? “Duplo ljepše pjeva od prvog”. “A onaj mali, u ćošku” ? “Dvadeset hiljada”. “Kako li taj tek pjeva, majko moja”? “Taj nikako ne pjeva. On komponuje za prvu dvojicu.”… Kad mu govorih kako je prvak svijeta u pričanju viceva, veli: “Osvaldo je deset puta bolji od mene”. “Zna dobre viceve” ? “Ma, jok, priča smiješno k’o Anton Marti”. (A. M. – zagrebački tv reditelj sa riječnikom miksanog hrvatskog i italijanskog). Osvaldo Monteno je prvi čovjek kojeg sam čuo da jezik Bosne zove bosanskim. “Moja jezik bosansko”, govorio je.

Otvori knjižaru školskog pribora. Uveze iz Holandije, Njemačke, Italije… Gumice sa junacima iz crtića, sveske zlaćanih okvira sviraju kad se otvore, olovke pišu srcem… Čarolija. Kako koga od prijatelja koji imaju školsku djecu sretne, odvede, daruje. Opremi mi Milenu za par godina. Kad ga pitam šta najbolje u knjižari ide, veli: “Tene i televizori”. Začudim se: kakve tene i televizori!? “To ni ne vidim. Raja što vodi posao provede kroz knjige, ide k’o halva”. A muzike su išle još bolje. Sve što komponuje, otpjeva sam ili Čola, Gabi, Tereza, Indeksi… pozlati se. Davor nas nagovara: “Napišite mi jednu da režu vene”. Kemica mu veli: “Gdje ćeš to, mišu, pa da nas murija pokupi”. Svrati, pred rat, krenuo u Split. Dok mu komšija Nazif Đukić zakrpi rezervnu na “Alfa Romeu” napišem “Crne svatove”. Davor otpjeva na Mesamu, nagrade tekst. Koji je crna slutnja. Kad se ostvarila zvao je svaki dan dok telefoni nisu ućutali. Par puta odavde, čuh ga. Zvao je da otplače za Kićem. Ja sam plakao nad “da ti roknu samo dvije jer mi se sve samo kazalo”…

Mišo Marić i Kemal Monteno

Novembra ‘94. dođe u London, bolan. Iznosih mu stolicu na scenu, nije mogao stajati. Kad zapjeva “Sarajevo, lubavi moja”, 2 hiljade ljudi ustane, stoji kao uz himnu, pjeva i plače. U predgovoru zbirke svojih u tuđih tekstova koje je otpjevao (“Za sve moje ljubavi”,’03.) Miljenko Jergović je zapisao: “Naježiš se s prvim tonovima, a onda ti se tako strašno plače. Svejedno gdje i kad čuješ. Tebi se plače dok svira. A ne dao Bog da je Monteno uživo pjeva. Tad iz tebe poteče…I ko zna nad čime se i zašto u toj pjesmi danas plače. Ali neka: od suza je, kao i od smijeha, sačinjena većina onoga što je u ovom gradu ikad valjalo.”… Posvetu u knjizi počinje dvostihom koji mu davno upisah u refren:  “Da tebe nije, da te nema, onda ni mene bilo ne bi…” pa nastavlja: “Dragi Mišo, sve znaš, puno sam od tebe dobio i puno naučio. Ova knjiga je samo jedna uspomena. U njoj su skoro svi moji prijatelji i sve moje ljubavi, a ti si i jedno i drugo. Hvala ti”! Dirnuo me, a objašnjavah mu da sam sav nauk o duši od njega naučio. Nježnost Kemala Montena je bila zarazna. Kog dodirne pjesmom taj zavoli ljude, poželi da zagrli cijeli svijet. Bez njega bih bio siromašniji i za lijepe radosti i za lijepe tugu. Bez njega bih bio siromašniji za bar 4 himne. Onu gradu s kojim je zajedno rastao; onu zemlji u kojoj se žita zlate i na brijegu vidi rodni dom; onu u kojoj “Velež živi u meni” i onu u kojoj je, dok šetasmo ispod procvalih mostarskih lipa, Azra rekla ljubav, i sve stalo…

Moj prijatelj Kemal Monteno je više čovječanstvo, nego čovjek. Moj prijatelj nije privremen. Jer je mislio i misli ljubavlju. U nedavnom razgovoru se ispovijeda: “Teško mi se sjetiti svih ljudi koje sam volio, i onih koji su mi nešto značili, još me više strah da nekog zaboravim – Džuva, Merso, raja iz djetinjstva, rahmetli Sultan, pa Dževad Delalić, Dačo, Mirza, Uglješa… Osjećam se užasno sam. Hvala bogu da imam porodicu, svoju djecu, svoje unuke. Prije sam znao: idem desno, proći ću pored Fisa i sresti Daču ili Mirzu ili nekog od moje raje, ili da ću otići do Mažestika, do Dževada na kafu, piće… Sad gledam desno, krenem i znam da nema nikog i onda se vratim….Lijevo nemam gdje, desno nemam gdje, i tako život prolazi. ”…

Kroz život, kao po meku ćilimu, hodah s Kemalom Montenom. U kojem je kucao pun, zlatan Mjesec iz čijih su kratera izvirale pjesme. Bez njih bih se izgubio u vječnosti žedan ljubavi i nježnosti. Otud ovo slovo za dušu koju je, koju smo, dijelili s drugim.

Iz kinjige “Dnevnik jednog apatrida”, 2014.

S KEMALOM MONTENOM

Nije živjeti belkanto,
snovi nam se rode, sruše,
a ti spjevaš esperanto,
uglazbiš mi grumen duše.

Progovoriš srcem mojim,
ozvučiš moj krik u srebru.
Ja se, Moke, noći bojim,
jedne noći u decembru.

Sve je nježne naš bol dirno,
nose nas u srcu, glavi,
pa odstoje vječnost mirno
naše himne o ljubavi.

Drugačije nismo znali,
tugom, stihom, krvlju, notom…
Ko će poslije nas da pali
tuđe zvijezde nad životom?

1985.
Zbirka “Ljubavi i molitve”
ciklus “Razgovori”

Tacno.net