Dajidza

Tekst objavljujemo povodom preseljenja Lalić (Mustafe) Ahmeda 1930 -2019.

Kategorija: Kemal Mahic
Objavljeno ponedjeljak, 08 Juni 2009 09:52
Klikova: 1688

Kemo naslovna

Ibrahim bega svezana vode

Svezana vode,da ga objese

Za njim pristaje,brat mu Alija

Brate Alija pazi mi djecu

Pazi i moju kao i svoju

Kad svojoj djeci krojiš haljine

Kroji i mojoj kao i svojoj

Nek se ne pozna da su sirota

Sevdalinka:Kiša bi pala

 

Kada Sajo ovo otpjeva,grlo se osuši i poneka suza se “otkotrlja” po obrazima.To se dešava onima koji imaju “dušu” i koji se identificiraju sa problemima prijatelja i poznanika. Manje više,u svojim porodicama,smo imali i imamo dajidže,adže,tetke,hale…U mnogim familijama su se desili nesretni događaji,pa su brigu o najmlađima počeli voditi najbliži članovi familije,uspješno preuzimajući ulogu nestalih,poginulih,nemarnih,ranoumirućih…

U muslimanskoj porodici veoma je prisutna uloga dajidže,majkina brata.Osjećajući ljubav prema sestri,ona se prenosi i na sestrinu djecu,sestriće.Dajidža je tu,da pomogne,ako zatreba sestri i njenoj djeci na bilo koji način,ako je moćan,moralno uspravan,odgojen i profiliran kao ljubitelj porodice.Pored ostalog pomoć se pruža,ako je potrebna,radi uspomene na roditelje,jer se smatra da bi i oni to učinili da su živi.U našim životima je bilo odstupanja o dove plemenite prakse a one su rezultat sitnosopstveničkog mentaliteta,sebičnosti i nedostatka ljubavi.

keminamidza

Upravo je ljubav pokretač i zamajac ovog svijeta koji reguliše sve civilizacijske tokove i radost življenja. U mojoj široj porodici bilo je dajidža,ali onaj koji je u srcu,je najmlađi brat moje majke:Ahmo Lalić.Kao dijete proveo sam djetinstvo sa “majkom moje majke” Habibom Lalić,koja je živjela u zajedničkom kućanstvu sa mojim dajidžom Ahmom.Živjeli smo za Lalića kulom.Gledajući naknadno i osvrćući se na svoje djetinstvo,mogu reći da su nena i dajidža Ahmo ostavili pečat u mome identitetu i osobnosti,svako na svoj način. Ahmo se dugo vremena nije “ženio”,pa sam u tom domu boravio sve do njegove ženidbe.Pomagao je svoju sestru,moju majku,a svoju ljubav je prenosio na mene,kao da sam mu rođeni sin.

Iako nije bio od “velikog govora”,upućivao mi je savjete starije osobe,novčano i materijalno me darivao smatrajući da sam “čuvar” i “poslušnik” njegove majke o kojoj je morao brinuti u ime druge braće i sestre. To je dajidža,koji me je opredjelio da navijam za rođene,za F.K.”Velež”.Među prvima je kupio “vespu” u Ljubuškom,sa dva sjedišta.Sa “vespom” smo odlazili pod Bijeli brijeg i “žestoko” navijali za F.K.”Velež”.Uspio je u tome da sam kasnije samostalno odlazio na utakmice F.K.”Veleža” u Mostar,a to činim i danas kada F.K.”Velež” gostuje u Sarajevu.

To je dajidža sa kojim sam prvi put video more 1961 godine,.Elektro-Hercegovina je imala svoje odmaralište u Brelima,za svoje radnike.Dajidža je mene poveo sa sobom u Brela,gdje sam naučio plivati za 15 dana boravka.Ponavljam,riječ je o 1961 godini.Mogao je dajidža povesti djevojku ili nekoga drugog,ali je poveo mene iz ljubavi prema meni,majci,sestri. To je dajidža,koji je po izletu u Italiju 1965 godine,donio meni prve farmerke u životu.To su bile poznate “Super rifle”,sa kojima sam se “puhao” budućih godina po Ljubuškom.Građani Ljubuškog:ing Pero Dodig,Berislav Sušac,Alija Dizdarević-Guto,Ljubo Zovak-Crni ,Nuhić Ćamil,Ahmo Lalić i drugi su organizirali kombijem turističku “turu” po Italiji.To je bilo doba “crvenog pasoša”,bez viza,kada se slobodno putovalo bez prepreka koje se postavljaju danas! građanima Bi H sa bosanskim pasošom.

To je dajidža koji se voli.To je “Božiji melek” na ovozemaljskom svijetu. To je dajidža, u koga sam se mogao uvijek pouzdati!Želio bih da svima,dajidža,bude kao što je meni bio u mladosti,moj dajidža. Danas moj dajidža,živi u Kvinesdalu(Norveška)Osjeća posljedice moždanog udara,kojeg je doživio po dolasku u Norvešku.Stresovi,poniženja,nomadizam su “porodili” moždani udar.Ako ima pravde,nezasluženo!Ali gdje je pravda? Moja želja je da ovim tekstom odam priznanje časnom,uspravnom hrastu u šumi ljubušaka,koji je pokazao šta znači biti pravi-DAJIDŽA! Skidam šešir pred tom veličinom!

Kemal Mahić,sa očima Gožulja

3487 Posjeta 1 Posjeta danas