Dobre osobe generalno imaju problem da izraze svoje emocije i protivljenje. Bespogovorno udovoljavaju ljudima oko sebe, nastojeći da usreće svakoga, čak i preko srca i prave volje. Prije će slomiti sebe, nego druge. Tako su naučeni, jer sve se plaše da ne učine kakvu nepravdu, te se odluče da trpe i podnose. Plaše se da možda ne prestanu biti dobre. Tako naviknu one oko sebe, i ako se usprotive, sasvim slučajno, često mogu biti neshvaćene, osuđivane, i kao da se u trenu zaboravi sve ono silno dobro, koje dobre osobe do tada učiniše. Dobre osobe su često upecane u svoju dobrotu. Događa se da vrlo malo vole sebe, potpuno okrenuti udovoljavanju potreba onih oko sebe – na svoju sreću često zaboravljaju. Pravdaju sebe tako što kažu da je tuđa sreća, zapravo njihova, u čemu ima jedan dio istine. Dobra osoba ima potrebu da joj se čini dobro, ili da se barem bude zahvalno za sve što čini drugima.
Dobra osoba ima pravo da kaže svoje mišljenje, da se usprotivi. Dobra osoba ima pravo na vlastite želje, svoje vrijeme, intimu, svoj svijet, individualnost i stav.
Dobre osobe se često gaze, jer kvalitet takve duše odgovara egu, pa su često mete tuđih frustracija, problema, i agresije.
Danas se dobra osoba često naziva folirantom, jer se sve manje vjeruje da takve postoje. Događa se da im se traže nedostaci, jer djeluju nestvarno u ovome vremenu. Dobre osobe, sa svojim dobrim dušama, često pate, usamljene su i neshvaćene. To je valjda cijena njihove dobrote.
Admir Delalić
Sokak srece