Danas,četrdeset i pet godina poslije,ne mogu ne zamijetiti jedno:stvarno nisam odmakao daleko-svega nekih sto i pedeset,dvjesto metara jugozapadno-na drugu stranu Keline livade.U ulici moga djetinjstva Kelina se livada nalazila s dvorišne,južne,strane zgrada,a poslije tolikih pustih godina sada živim u ulici kojoj ta ista,zaboravljena i zapustena livada,dotiče vrtove kuća s istočne strane.Nekom neupućenom strancu koji ne zna ništa o mome životu ovakav epilog zvučao bi kao potpuna katastrofa,uzalud protraćen život,ali na moju sreću-nije tako.Blo je tu svega;radosti i tuga,i uspjeha i razoračenja,i odlazaka i povrataka,i pustolovina i predaha-baš svega.Ima se što pamtiti,a ima i štošta ispričati.
Da,netko bi mogao reći da se ništa nije promijenilo,osim zgrade i prozora s kojega gledam na tu veliku ledinu usred grada.Pogriješio bi.Između te dviije vizure stao je jedan povelik dio moga života.K tomu,danas se pokazuje kako su proročanske bile moje riječi kada sam se kao osmogodišnjak nadmetao s vršnjacima u snivanju,odlučno pokazao prstom preko livade i samouvjereno izvalio:-Tamo,baš tamo ću napraviti kuću,a Marijana će biti moja žena.
I gle čuda,kuća i jest otprilike na tom mjestu,doduše roditelji su je sagradili,a ne ja,ali Marijana mi nije postala žena.Udala se bogtepitaj kada,za nekog tipa kojem nije dolazila u snove i otišla iz naših života,ali iz snova neće nikada.Snovi su snovi,a život?I život je san,vjerovali smo.
I tko je onda mogao znati kamo će koga život odnijeti?Kembo je u Splitu i vjerujem da još uvijek sanja vlastiti antikvarijat,Mišo se skrasio u Zagrebu,a mlađi mu brat,tihi i šutljivi Mario,počiva snom pravednika,zajedno s drugim hrvatskim vitezovima.Nuha u Stuttgartu još traži smisao,Adu vjetrovi rata odnesoše do hladne Norveške,a Sufu skroz na drugu stranu,preko Atlantika,u daleki San Francisko.Bobo je već dječakom preselio na groblje i još davno nam pokazao da u smrti nema pravde,a Samirov iznenadni odlazak prije godinu-dvije potvrdio nam je da se ni četiri desetljeća kasnije nišra promijenilo nije.Smrt je i danas jednako nepredvidljiva,nemilosrdna i nedokučiva kao i onda,kada smo vjerovali da ćemo jednom shvatiti.O nekim likovima ne znam ništa osim što pamtim ime,a ima nas nekolicina,može nas se izbrojiti na prste jedne ruke,koji smo ostali živjeti u gradu našeg djetinjstva.Štoviše,neki čak niti ulicu nisu promijenili.
Ulicu možda,ovisno o hirovima vremena,sada drukčije zovu,znam i da danas drukčije izgleda,ali usprkos svemu,zauvijek će to ostati draga mi ulica našega djetinjstva.Nekome,tko je ne gleda mojim očima,to je jedna sasvim obična ulica,naizgled slična desetinama drugih,ali ta je ulica imala još jednu rijetku posebnost.Ime.Ne službeno ime,već ono kojim ju je častio narod,koje je govorilo puno više i o ulici,i o narodu,i o njegovim navadama,i o jednom vremenu.Ulica moga djetinjstva u narodu je bila opće poznata po jako neobičnom i ružnom i,emu;svi su je zvali Posrana ulica.S razlogom!Službenog imena nije joj znao nitko nego poštari,stranci i,po zakonu nužde,sami njezini stanovnici.Kao što rekoh,narod je prozva tim pogrdnim imenom,a narod ima svoje razloge jer oduvijek je u narodu mudrost.
U ono je doba,kao i danas,pazarni dan u mome nevelikom gradu bio ponedjeljak.Samo onda nije bilo ni tržnice,ni polovice današnjih zgrada,ni asfalta,a ni automobila koji bi oblacima prašine zasipali tek razastrto rublje.Iako je to ulica koja se danas nalazi u najužem središtu moga grada,tada je bila sporedna ulica,najbliža mjestu gdje je svakog ponedjeljka nicala improvizirana tržnica.U srcu gradića,ispred zgrade suda,na širokom zidu,prodavali su seljaci iz okolicelodove svojih žuljevitih ruku,a naša prašnjava ulica,s dugim betonskim zidom sa sjeverne strane,bila im je savršeno mjesto za privez tovarne marve na kojoj su dovukli svoju robu na tržnicu.
Svakog ponedjeljka odzvanjala je naša ulica od revanja magaradi,njiskova konja i psovki vlasnika tvrdoglavih mazgi.I tako cijeli dan,do predvečerja,sve dok se ne bi prodalo i posljednje kilo robe ili dok se i najuporniji gangaš ne bi umorio od pića i dokolice.Tek onda seljaci bi potjerali svoju marvu kući,pijanci bi pozaspali po klupama u parku,ulica bi utihnula,a na prašnjavom kolniku ostala bi svježa balega,jedini trag živosti netom minulog dana.I tako do sljedećeg ponedjeljka.Sve po ustaljenom redu;sajmeni šušur,desetine tovarnih grla privezanih uza zid,dosadne zunzare,obadi,i nezaobilazna,svježa balega puna neprobavljenog žitnog zrnja.Tek što bi se prošlotjedna stigla osušiti,stvarala se nova-jedino čega je bilo u izobilju.Posebnost koju nisi mogao ne vidjeti,a često puta ni zaobići.
Uzalud smo nevidljivu ljepotu naše ulice,mi djeca,pokušavali braniti nazivajući je Cvjetnom ulicom,Karanfil ulicom,a nigdje ni cvijeća ni karanfila,ali neoborivih dokaza za njen pogrdan naziv bilo je uvijek i posvuda.Uistinu je bila posrana.I kakvim argumentom onda osporiti takvu činjenicu,a pogotovo kada si dijete?Čime izbrisati onaj podrugljivi osmijeh s lica vršnjaka iz drugih ulica?Mi smo znali;srcem,šakom,kamenom.A u rijetkim slučajevima,kada kamenja ne bi bilo pri ruci,i balegom.Naravno,barem napola osušenom,od koje su zazirali svi;onoga koga bi pogodio balegom,nije bolio udarac,već podrugljiv smijeh,smrad i povrijeđen ponos.Tako smo shvatili da nije uvijek svako zlo za zlo i da život u našoj ulici ima i stanovitih prednosti.
Posebnost je bio i veliki breskvik koji smo smatrali svojim,u centru smo uvijek bili u srcu zbivanja,a mjesto za igru kao što je bila Kelina livada izazivalo je zavist onih istih vršnjaka koji su nam se smijali zbog imena ulice.Mi smo livadu ljubomorno čuvali od nepozvanih došljaka,stariji dječaci čuvali su je od nas,a naši roditelji čuvali su je od svih.Bolje nego sama vlasnica.Čini mi se da su u to vrijeme ljudi više brinuli tuđe brige nego što su gledali svoja posla.Redovito smo plaćali pogaženu travu ili razbucane otkose sijena bolnom stražnjicom išaranom požilicama od kostilove šibe,istegnutim ušima crvenim kao kukurijek,a ni zabrana izlaska iz kuće nije bila rijetkost.To smo,svi redom,najteže podnosili.Prekršiti zabranu izlaska bilo je pitanje časti,ali i povod za još strožu kaznu.Ipak kazne smo zaboravljali čim bi se ponovno dočepali Keline livade.
Na toj smo livadi provodili dane,sanjali,spoznavali sebe i život,učili voziti bicikl,igrali nogomet,po mirnim zakutcima previli skrovišta u kojima smo krili svoje blago.Nisu nam smetale ni mokre noge,ni odjeća zazellenjena od svježe trave,ni prijekori odraslih,ni batine.kelina nas je livada neodoljivo privlačila svojim svjetlucavim sagom od rosne djeteline,svojom širinom,zavodila nas je opojnim mirisima prirode i slobodom koju smo ćutjeli.Odrastali smo na toj livadi.Tamo su bili naši satovi klavira,i tečajevi stranih jezika,i naš profil na fejsu,i naše igrice on-line,i partije tenisa.
Razumljivo,najčešća zabava bio nam je nogomet.Dovoljna je bila kakva god lopta,dva para kamenja za stative,a volje i igrača nikada nije manjkalo.Kada bi igrali stariji dječaci,vršnjaci mog brata,mogli smo zaigrati jedino ako baš nije bio nitko pogodniji.Zaigrati s njima bilo je veliko,skoro poput posjedovanje vlastitog bicikla,kožne lopte ili Winnetouovog noža izrezbarene drške.Jedino što bi nam dopuštali,ako su bili orni za šalu,jest da namjesto kamena budemo stativa gola.
I tada kao da smo igrali.Tko će se suzdržati i stajati mirno,a lopta ti se kotrlja baš onako lagano za jedan pravi udarac ljevicom,i tko se može ukipiti kada ti lopta savršena za paradu leti u suprotan kut,a ti oduvijek želiš biti poput Škorića?Jedno si se kao golman i mogao pokazati.Prevelika je jagma bila za napadačima;čvokama su mi dokazivali da ne mogu biti ni Zambata,ni Rora,ni Čerček,ni Belin.Argument jačega određivao ti je mjesto u igri;možeš biti stativa,ako imaš sreće ponekad možeš biti Škorić,ali Zambata- nikada.Ni slučajno.Čak nisam mogao biti niti Čuče.Htio sam da me tako zovu jer sam vidio da nema jagme za tim igračem,a on je također u sastavu Dinama.Lijepo je pisalo ispod fotografije…Belin,Blašković,Valec,Rora…čuče:Ramljak,Čerček,Gucmirtl,Zambata…
Šta sam ja znao što je prezime,a što glagol,što je veliko,a što malo slovo?Tek sam bio prvašić i tek što sam sricao slova,ali nemilosrdni starije dječaci opet su me čvokama uvjeravali da ne mogu biti baš ono što želim.Bar tako sam shvatio.Ako nisi najjači ne možeš biti ni Čuče,a kamoli Zambata.Budi sretan da si barem stativa i rasti.Jačaj.I izbjegavaj čvoke.
I narastao sam,i upravo kad sam mogao postati Zambata odselio sam u ulicu koja je jedino imala ljepše ime.I četrdeset i pet godina je prošlo u trenu.
Danas s balkona gledam na tu zaboravljenu livadu obraslu sikavicom i čičkom,grlim sunce u svitanje i sanjam da mi je barem još jednom kao nekada zaigrati nogomet.Ne moram biti Zambata,ne moram biti čak ni Škorić.Makar bio i stativa,samo da mi je zaigrati.Ali,s kime?
Livada je pusta,nijema.Nema nikoga…Svi su on-line.
Izvor:Zvonimir Mikulić:“Nebo boje potočnice“,Ljubuški-Zagreb 2019.
Napomena priređivača:
Želimo da se zahvalimo autoru što je u knjizi pripovjedaka pomenuo dva lika koji pripadaju po naslovima kulturno povijesnom krugu Bošnjaka iz Ljubuškog.Rijeć je o Bećiru(Beći) Mehičeviču i Mukelefi(KELI) Delalić.
Rukija rođ. Bećirović i Mustafa(Mujo) Delalić(„Mujo pekar“) su podarili sebi i svojoj familiji:
1.Dalelić Habiba(Biba)-(1912-1987)
2.Delalić Hafiza(Fiza)-(1918-1991)
3.Delalić Mukelefa(KELA)-1922-1983
4.Delalić Behaija(kćerka Majda Delić(1940),supruga pok.Uglješe-Uge Delića)
5.Delalić Muharem(sin Đabir Delalić,rukometniji sudac i delegat u dvije države)
Opisani lokalitet,Kelina livada“ je zahvatao ogroman prostor:od Općinskog suda do kraja Osmogodišnje škole i slično prema Zapadu,tako da je obuhvatao nekadašnju „Mujinu pekaru“,bivšu Splitsku banku i red dućana i zgrada koji su nastali na „Kelinoj Livadi“.Mujo Delalić je živio sa familijom iznad kafane „kod Omera“(uz one stepenice),a sada na istom mjestu živi Abdulai Besim.
Mukelefa(Kela)Delalić je zaradila penziju u Duhanskoj stanici Ljubuški i najduže se zadržala u Ljubuškom od mnogobrojne porodice,koja je prodala gotovo sve nekretnine i preselila u Mostar ili Sarajevo.
Životopis časne porodice Delalić pripada romanu XX stoljeća.
Priredio:Kemal Mahić
Sestre Delalić
Kela Delalić
Biba Delalić
