Nenin posljednji osmijeh, Halil Džananović

Moje sirotinjsko djetinjstvo bilo je najljepše tokom mirisnih proljeća, toplih ljeta, dozrelih jeseni i zima koje su protkane bajkama, mojom prvom literaturom. Volio sam rahmetli nenu Hasiju. Kad je prvi put došla kod nas, prvi put sam se potukao. Zbog jabuka što sam ih ubrao neni. A što su mi ih druga djeca htjela oteti. Dobio sam batine, ali je nena dobila jabuke.

Neni Hasiji nikad osmijeh nije silazio s lica. Čak i kad je plakala, lice joj je emitovalo neku čudesnu svijetlost. U njenoj blizini uvijek mi je bilo toplo. Malo je govorila, a riječ joj je dugo zvonila. Neke riječi nikad ne utihnu, ne iščeznu… Neke riječi prizivaju druge, rastu; služeći čovjeku, da se spozna i dozna…

Nena je dugo bolovala. Mirno i dostojanstveno podnosila je bolest. Bijaše negdje iza ponoći kad sam se, bez ikakvog razloga, naglo prenuo i čuo majku kako šapuće ocu, da ne bi uznemirila braću i mene: preselila je na ahiret (umrla). Šutio sam, budan, sve do jutra. I danas pamtim to lice. Usnulo i sjajno. Zaboravljen smiješak u uglovima usana. Nije ona zaboravila osmijeh. To je njen trag, ona je otišla u osmijeh. Razlila se u prostor osmijeha i mirisne avlije njenih proljeća, u zvuk molitve i djedov glas nalik na grmljavinu pred kišu, nad žednim poljanama, iz kojih, umjesto žita, niču nade da će čovjek prepoznati poruku…

*** Saginjem se, i blago poturam čist papir izvučen iz kopir aparata. Čekam, prvo jedan pa drugi, dva sićušna stvora: dva pauka stupaju na bjelu podlogu koja vrisne: nenapisanom pjesmom. Otvaram vrata balkona i lagano, vjetru koji oponaša Ravelov Boléro, nudim sadržaj sa papira: Nosi vjetre ova dva sićušna stvora do nekog zaklona, jer i u njima je poruka. A mog’o sam ih pobiti, samo da sam srca imao.

iskraislama, autor Halil Džananović

Tacno.net

 

“Neka se svjetla pogase. Neka se oglasi tespih od jantara, nek’ bljesne runo pustekije, nek’ zapleše plamičak na grobovima, nek’ svijetle oni koje je crnina progutala. Nek’ konačno svane u ime istine!
Neka sagorim dok luč nosam kroz ovaj mrak, jer sam tako ili odlučio ili sam višom silom žrtvovan. Amin!”
(Halil Džananović)

 

U srijedu 16.10.2019. godine preminuo je naš veliki književnik i brilijantni novinar Halil Džananović.

Halil je rođen 1952. godine u selu Podosoju kod Srebrenice. U Holandiju je došao 1993. godine. Tamo je živio i stvarao.

Halil je bio dugogodišnji saradnik portala tacno.net i mnogih drugih online portala na kojima je objavljivao svoje pjesme, prozu, tekstove…

Zbirka Tragač (poezija) i Kobac (proza) su ugledale svjetlo dana 2016. godine.

Halil je bio izvanserijski autor, recenzent i sjajan novinar.

Bosanskohecegovačka književnost je imala jednog genijalca, bosanskog sina koji je ostao vjeran svom Podosoju i napisao niz pjesama o svojoj Bosni.

Mnogi autori samo pišu, Halil je za razliku od mnogih živio umjetnost.

Dženaza je klanjana u Amsterdamu 19.10.2019. nakon koje su Halilovi posmrtni ostaci prebačeni u Bosnu.

Ukop i tehvid će se održati sutra 21.10.2019. u Tuzli na Husinom u Džamiji Cerik u 14.40 h.

Autor Mina Imširović

 

1340 Posjeta 1 Posjeta danas