Kad se pomisli da bolest uma kakvog fabrikuje Srpska pravoslavna crkva, ne može više uznapredovati u svojoj malignosti, na žalost uvjeri nas u onu Ajnštajnovu “”Samo su dvije stvari na svijetu beskonačne, svemir i ljudska glupost, samo što za svemir nisam siguran.”
Jučer, 28. januara 2020.godine u Prvoj osnovnoj školi, gdje nastavu pohađa sedamdeset pet posto djece Bošnjaka, direktor škole Dragi Jovanović je priredio krsnu slavu Sveti Sava. Ovom performansu, koji nema niti jedne dodirne tačke sa vjerom a kasnije ću pojasniti i zašto, nisu prisustvovala djeca imama. Moj dragi prijatelj mi sa lica mjesta dešavanja javlja da su jutros, (srijeda, dok ovo pišem, op.a.) u toku protesti djece Bošnjaka ispred škole.
Zamislite samo tu snagu, tu neopisivu hrabrost djece od 6 do 14 godina kako koračaju ispred čeljusti onih koji su koliko jučer svirepo ubijali njihove dede, nane i bliže srodnike. One čeljusti što pred kamerama kidaju selotejp trake da zalijepe sliku svog vođe “mladića koji to više nije” osim hrpa zla negdje u nekom zatvoru do kraja života.
Dok se u Sarajevu od prošle godine naduravaju šestorke i četvorke, jer u Sarajevu su pare a Srebrenica daleko, i tamo bjelina nišana kvari im pohlepni pogled, baš tamo u Srebrenici, djeca Bošnjaka kojima se na silu, jer drugačije velikosrpska ideologija i nije znala, gura pod nos “bukvar za male četnike”.
Ali neka znate, vi koji i danas u Sarajevu tragate za svojim “bankomatom”, djeca Bošnjaka u Srebrenici, čiji je iman jači i od najjačeg velikosrpskog zla, brane i vaše za parom pohlepne i egoistične guzice.
Oni su ruku pod ruku prošetali do ispred škole i rekli NE!
Dok se vi dodvoravate “partneru” koji je ime stekao u ratu kada se bavio švercom, i pružate mu medijski prostor kakav nema ni papa Franjo na cijeloj zemaljskoj kugli, pa znamo i gdje je pjev’o i gdje je zjev’o, velikosrpska očito, ali prikriveno i malkice u rukavicama, velikohrvatska mašinerija isto radi svoje. To potvrđuje srebrenokosi “soko” koji malo, malo spominje solni, pardon stoljetni hrvatski stoni grad.
No da ne ostanem dužan tvorcima “bukvara za male četnike” kojeg bezobrazno, baš kako su nam i historiju krojili a povijest prešućivali kroz daleku prošlost i tako poganili obrazovni sistem, nude prije svega svojoj djeci ali i djeci Bošnjaka, onako gebelsovski kako to samo i umiju, krenimo redom.
Ono na čemu najčešće padamo jeste zaboravnost, ali i podmetanje historije koja nikako nije povijest, jer historija je ono što se tvrdi i piše, a povijest je činjenično stanje, ono što je istina. Pa da podsjetimo!
Rastko Nemanjić, kasnije Sveti Sava, rođen je između 1169. i 1175. godine u mestu Ras, u blizini Novog Pazara, (čak je i “historijsko rađanje” potrajalo nekoliko godina, op.a.) a preminuo je 12. ili 14. januara 1236. godine u Trnovu, u Bugarskom carstvu, ali ne pri povratku sa hodočašća u Jerusalim, kako ćete naći u “historijskim zapisima”, već kao protjeran od rođenog brata na prijestolju Srbije, što je povjesna činjenica. Da bi “historijsko” imalo snagu, pristupilo se miješanju Turaka, navodeći da mu je mošti dao spaliti Sinan-paša na Vračaru 1574.godine. Da se kojim slučajem Rastko rodio generacijski blizu Heraklita u antičkoj Grčkoj, u njemu bi također “srpska historija” pronašla Turčina za krivca, jer je Heraklit, poznatiji kao Mračna Efeza, rođen u regiji današnje Turske. Nisam slučajno izabrao tvorca aforizama, čemu i “historijski zapisi” služe. Da nasmiju!
Nadalje, kako to piše autor Petar Jokić: “Marko Kraljević je do kraja života ostao veran podanik sultanov. Kao turski vazal morao se boriti protiv Srba. Ali, navodno, sultan se plašio da ne pređe na srpsku stranu, pa ga u boj nije zvao. Teško je odgonetnuti zašto narodno predanje ovog nesumnjivog izdajnika slavi, a izdaju svaljuje na Vuka Brankovića čija je krivica jedino u tome što je boreći se na srpskoj strani, ostao živ.
Spomenik u Beogradu na Avali, kojeg su nazvali “neznanom junaku” ustvari je spomenik dobro znanom, hrabrom muslimanu Bošnjaku, Sulejmanu Baliću iz Sandžaka, ali je muka jer im opet miriše na Turka.
Novija događanja u Crnoj Gori pokazuju sav nesklad u Srpskoj pravoslavnoj crkvi gdje je čak i crkvena imovina knjižena na pojedince iz vjerskog vrha koji su imali najduže prste, pa kad ih je usvojeni zakon države Crne Gore udario po džepu, razmahali su se zastavama kako je to napad na Srpsku pravoslavnu crkvu. Ako iko na nju puca i u nju unosi ono što nije kontraceptivno, onda su to upravo oni koji njome rukovode i nameću tezu velikosrpstva kao fašističku ideju gdje god je to moguće. Ne sputava ih ni činjenica da im hramovi u tom poduhvatu ostaju u tuđim zemljama ( Kosovo, Crna Gora, R Hrvatska, op.a)
Ovo bi svakako trebalo ugraditi u “bukvar za male četnike” pa neka djeca, snagom svog razuma baš kao i ona danas u Srebrenici odluče šta je to što smrdi. U protivnom, “siromašnu knjigu”gurati pod nos nije ni odgojno ni obrazovno ispravno. Djeca Srebrenice su pokazala da su jako dobro naučila tu lekciju.
Učite i vi deco… u Beogradu bezbeli! Piše: Said Šteta, književnik i novinar