Novinar Ed Lucas napisao je danas tekst za britanski “Daily Mail”, u kojem je iznio detaljne opise života u okrutnim kampovima u Kini, gdje je smješteno više od milion muslimana, pripadnika ujgurske etničke grupe.
Sviće zora u prepunoj zatvorskoj ćeliji. Ne spavaju svi – uslovi su toliko skučeni u dvorištu od 70 kvadrata da 15 od 60 zatvorenika mora stajati kako bi dali drugima priliku da legnu. Apsolutni je nedostatak privatnosti. Pauze za toalet traju dvije minute po osobi – i pod punim pogledom ostalih.
Stakleni zidovi, kamere i mikrofoni znače da se nadziru svaka riječ i djelo. Doušnici smješteni u svaku ćeliju bilježe čak i ono što zatvorenici izgovaraju u snu i prenose to stražarima.
Kao i svaki drugi dan, jutro počinje obaveznim pjevanjem pjesama Komunističke partije, slavom slavne domovine i njenog mudrog vođe Xi Jinpinga. Tada stiže jedini obrok u danu. Vodena supa od kupusa, poslužena s malom grudicom kuhanog tijesta. Ako imaju sreće, dobit će i nekoliko zrna riže.
Zatim dolazi lijek u obliku bijele tablete. Da bi bili sigurni da su ga progutali, usta svakog zatvorenika prisilno se otvaraju i pretražuju. Tajanstveni lijek – vrsta sredstva za smirenje – ubrzo izaziva stanje duševne ukočenosti.
Misli i sjećanja na život napolju, sudbinu voljenih, bol srušenih nada: sve se povlači. Sada je jedini cilj probiti se kroz dan.
Taj prizor odigrava se u svakom kineskom koncentracijskom logoru, posvećenom “ponovnom obrazovanju” milion ili više ujgurskih muslimana, u mreži stotina institucija izgrađenih na 640.000 kvadratnih kilometara zapadne Kine. Riječ je o području sedam puta većem od Britanije.
Iskustva potvrđuju svjedočenja preživjelih, a koje su skupili Rahima Mahmut iz londonske kancelarije Svjetskog ujgurskog kongresa i njujorški “Human Rights Watch”. Internet-detektivi su koristili javno dostupne satelitske snimke kako bi ilustrovali rast kampova.
O snimcima dronova iz 2018. godine na kojima se vide stotine ujgurskih muškaraca kako kleče obrijane glave, vezanih očiju i u okovu, kako ih vode iz voza, kineskog ambasadora u Velikoj Britaniji Liu Xiaominga u nedjelju je ispitivao novinar Andrew Marr.
Nakon duge i sramotne pauze, ambasador je odgovorio žustro i navode demantirao.
“Ujgurski ljudi uživaju u mirnom, skladnom suživotu s drugim etničkim grupama”, insistirao je, odbacujući snimke kao “informacije takozvane zapadne obavještajne službe”.
Dnevna rutina zatvorenika ne bi se mogla nazvati mirnom ili skladnom. Jutro je indoktrinacija. Zatvorenici, njih stotine, obrijanih glava sjede u širokoj odjeći, slušajući sate predavanja o zlima religije. Riječi instruktora prati ritmičko skandiranje slogana Komunističke partije.
Sva komunikacija odvija se na kineskom. Kada bi zarobljenici promrmljali čak i riječ na svom jeziku – dijalektu sličnom uzbekistanskom – smatralo bi se znakom prkosa i nosilo bi zastrašujuću odmazdu. Na kraju časa zatvorenike pitaju da li Bog postoji. Jedini dozvoljeni odgovor je „ne“.
Svaki trenutak predstavlja napad na njihova uvjerenja i tradicije. Zatvorenike tjeraju da jedu svinjetinu i piju alkohol, što je u suprotnosti s njihovom muslimanskom vjerom. Poslije podne nosi ispitivanja. Da bi slomili bilo kakav mentalni otpor, zatvorenike prisiljavaju gledati kako druge muče prije vlastitog ispitivanja.
Prisiljavaju ih da osude prijatelje i porodicu, priznaju izmišljene zločine, poput pravljenja bombi i špijunaže, i da iskažu kajanje, čak i za bezopasna djela, kao što je posjedovanje primjerka Kur'ana. Svaki otpor nosi batine, električne udare i nedostatak sna.
Golota je još jedna dehumanizujuća taktika. Golotinja je u islamu tabu, ali zatvorenici svih uzrasta prisiljavaju se da paradiraju jedni pred drugima i u pogledu stražara.
Za žene su ponižavajući ginekološki pregledi obavezni. Silovanje je rutina. Ljepše mlađe žene noću nestaju i tokom dana tiho plaču. Čini se da je injekcija svakih 15 dana prisilna kontracepcija.
Za devet miliona Ujgura koji žive u zapadnoj kineskoj provinciji Xinjiang, a koji imaju dovoljno sreće da nisu zatvoreni u ovim kampovima, život je drugačija vrsta zatvora. Svaki pokret je pod nadzorom videokamere, potpomognut nametljivim pretragama.
Policijski kombiji patroliraju ulicama, tražeći bilo kakve znakove sumnjivog ponašanja i obavljajući nasumične provjere. Kontrolne tačke nalaze se na svakih 200 metara. Još gora je sveprisutna policija u civilu, koja tiho posmatra ponašanje javnosti.
Jedna nepromišljena riječ ili djelo – mali znak pokazivanja vjere – kažnjiv je kaznom zatvora i ispiranjem mozga.
Potlačeni Ujguri svjedoci su razaranja njihovog načina života, kulture i jezika i jedino što mogu je, potajno i tiho, moliti se da se o njima više govori.
Slobodna Bosna