Otkako živim u tuđem svijetu ni Bajram mi nije što je bio.
Sa sjetom se sjećam kako su se Bajramu u mojoj kući radovale prvenstveno moje komšije. Meni su pripreme za Bajram bile uglavnom posao u smislu: kupi, dovuci, spremi, dočekaj, isprati i raskloni.
Mojim prvim komšijama je otprilike isto tako bilo za Božić, ali niko nije bježao od te doze obaveze.
Doduše i da sam htjela ne bi mi pošlo za rukom, dokle god je moj komšija Željko živio pored mene. Mislim da se nijedno živuće biće u mojoj okolini nije toliko pripremalo za Bajram kao on. Nekad je znao stati ispod kuhinjskog prozora da „osjeti“ šta se to sprema i krčka, pa ako ga ne zapahnu očekivani mirisi da prokomentariše: Tukne mi malo na suhoparno susjedo!
– Ništa ne brini, biće biće! , uzvikivala bi susjeda.
– Ma ne brinem, samo primjećujem.
Eh, nije moj komšija pojma imao tada da mi je naslutio to suhoparno. Otkako živim ovdje suhoparan mi Bajram. Napravim ja kolače, poradim kuću i to je to…
Kad je radni dan idem na posao, odradim dan kvalitetno kao i uvijek, odgovaram na SMS poruke i sama ih šaljem rodbini i prijateljima uglavnom u Bosni, večeram kao i obično, pojedem kolačić ili dva i oprostim se od dana skromno da ne može biti skromnije…
Kod nas u Bosni se može praznik prenijeti na radni dan, dok ja ovdje Bajram često znam prenijeti na neradni dan kad mi može doći dijete, pa da onda u cjelini ručamo i jedemo sve ono što volimo. I nije bilo niti jednog jedinog Bajrama ovdje koji mi sjetno nije vratio slike onih Bajrama iz djetinjstva dok sam ga imala, pa kasnije i onih koje sam sama obilježavala zbog svoje porodice, svojih prijatelja i komšija.
Tu su naravo i slike onih Bajrama pri kojima bi smo brat i ja sami osvanuli, bez ikakvog kolača u kući, jer ga nisam znala napraviti. O pitama, pituljicama, baklavicama, sarmicama i ostalom da ne govorim.
Nizali su se Bajrami u našoj praznoj kući, bez nove i lijepe odjeće, bez poklona i novca, bez mirisa i čestitanja…
Nikada nismo plakali zbog toga, niti smo o tome razgovarali. Prećutno smo preživljavali jedan od dana u nizu, ubijeđeni da će to sve jednog lijepog dana proći kad narastemo i zaradimo puno para kao svijet oko nas. Nismo mi tad znali šta je puno, ali smo znali šta je malo i kako iako je malo zaista malo, opet svake godine dođe ta prokleta jesen, kad se krene u školu i kad se mora nabaviti ogrjev za zimu, knjige i sveske… Svake jeseni sam znala i to da nismo stali sa rastom, posebno brat koji je naslijedio hercegovačku nogatost i svakih šest mjeseci trebao nove cipele.
I eto, kako to obično biva, narasli smo. I zaradili para. Sad znam i da je puno para relativno. Ali, u odnosu na ono vrijeme i penzijicu od 166,40 dinara, zaradili smo jako puno para. I postali dio svijeta koji smo kroz prozor gledali.
Već dugi niz godina sam u prilici da ponekad obradujem nekoga onako kako sam željela da svijet obraduje mene kad mu nisam pripadala. Jer, ovom svijetu možeš pripadati samo ako si ga dostojan po nekim mjerilima koja su vidljiva i opipljiva. Ono u tebi i iz tebe broji se tek onda ako je ispunjeno ovo iz prve tačke. Nažalost!
Opet je jesen, opet je Bajram…
Opet će zamirisati iz mnogih kuća, skupit će se porodice, najesti i nasmijati zajedno, razmijenit će se pokloni, darovat će se djeca, unuci će se lijepo obući da se nane i dide upiške od sreće i poslije jutarnje euforije klanjanja Bajram namaza biće jako tiho u cijeloj čaršiji i okolini, jer ljudi obilježavaju porodični praznik.
Omladina će opet navečer izaći da proslavi Bajram u objektima koji su sablasni za bilo kakav vid druženja, a kamoli za obilježavanje Bajrama, pa će one baklave iz guste agde zaliti sa sedam jegera (da babo ne vidi), televizija će biti složena u smislu: red pjesme, red vijesti, red reklame, red serije… baš k’o dobra bajramska torta, oglasiće se i vjerski poglavari zabrinuti za bošnjačko (ne)jedinstvo i poželjeti da se u nas vrati vjera i nada, jedinstvo i sloga, upozoriti nas da činimo žrtvu Allahu odričući se sujete, mržnje, pohlepe i laži kako bi bili bolji i kako bi bili jedinstveni…
I sve bi to bilo u redu da mi svi ne znamo da Bosna i Hercegovina ima preko pola miliona nezaposlenih, da 20% našeg stanovništva živi na ivici gladi i ima možda jedan obrok dnevno i da 50% roditelja ne mogu djecu obradovati na taj dan.
Muhammed a.s. kaže: Nije pravi Musliman onaj koji zna da mu je komšija gladan.
Pitam se samo: Koliko se mi trudimo da to znamo, tj. koliko se trudimo da to uopšte ne saznamo i ne vidimo?
Bitno je da će danas biti zadovoljene sve forme i da će na kraju kao i svakog Bajrama „goriti“ uz alkohol, pijanke i bajramska sijela… dok će mnogi naši poznanici sakriveni između svoja četiri zida sanjati o tome da jednog dana „narastu i zarade puno para“ da bi izgledali kao i ostali svijet.
Tek oni što uspiju da se izvuku i postanu dio tog svijeta, shvatiće koliko je izopačen i neiskren. I što budu stariji sve češće će bacati oko u onom pravcu iz kojeg su došli, tražeći lice nekog djeteta kojeg danas nema ko obradovati. I koje nije krivo što se baš tu i kod tih roditelja rodilo.
A to je samo koji jeger manje, babo ioanko ne vidi, ali valjda ima neko ko vidi i zna.
Jedno znam sigurno: Ima ko pamti! Ne potcjenujute to!
Od srca želim sretan Bajram svim ljudima koji ga doživljavaju kao svoj praznik sa željom da žive u zdravlju, harmoniji i zadovoljstvu. Za ostalo ćemo nekako. Naučili smo već.
Svima koji Bajram ne obilježavaju kao svoj praznik želim jedan lijep i ugodan dan u društvu sa svojim prijateljima i komšijama koji su bez sumnje svoje baklave, hurmašice i ostale kolačiće i za njih slagali, mijesili i pekli.
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
Pripremio: Kemal Mahić