Sergije Lukač: GIMNAZIJA MOSTAR – NAJBOLJA OD NAJBOLJIH

U Gimnaziji,ne samo „jednoj od“ nego odista „najboljom od najboljih“,imali smo izbor nastavnika izvan serije.

Historiju je predavala jedna seksipilna Banaćanka,gđica Radović,crnka sa šiškama i idealnim šampanjskim potkoljenicama.Svojim umilnim altom vodila nas je u davna vremena Partenona,Platona,Termopilskog klanca,Maratonske bitke i glasnika pobjede mlađanog Filipidesa koji donese glas o pobjedi i pade mrtav od dehidracije.Svi smo u tim trenucima bili spremni da pobijemo 100 Perzijanaca,Darijevih i Kserksovih.Odista ne znam u koga smo bili zacopani,u profesoricu ili heroje sa Maratona koji su branili svoje majke,sestre,bake i deke i svoje vjerne ljube,mada nam nije bilo jasno gdje one tu zapravo spadaju.Iznad svega zavidili smo Savi Šinikoviću koji je suho predavao neki suhi predmet „matematiku,fiziku…šta li,jer je historičarka bila zaljubljena u Savu koji nije oblačio kaput ni za najgorih mostarskih „baba“-kako su tad zvali one bure koje bi puhale po dvije pune sedmice.O toj zaljubljenosti pričale su klinke iz Iib koje su to znale  iz pouzdanih izvora od zavidljivih torokuša,njihovih neudatih tetaka i strina.Da im tamo neka bjelosvjetska…digne Savu ispred nosa,e to bi bilo previše…!

Imali smo za francuski-engleski još nije ušao u modu,profesoricu Anu Jelačić za koju je svaki pedagoški kompliment bledunjav.Sapientis sat – mudrim dovoljno.Teta Anu je naslijedila mlada Perinuša čijoj bujnoj ljepoti,a la Sofija Loren,mnogo kasnije,ta gruba varijabla prezimena Perin nije nikako odgovarala.Udala se za profesora srpsko-hrvatskog jezika i književnosti,jednog Beograđanina i to bogami lijepog,u mostarskoj Gimnaziji.

Prof.Jakšić je strogo i temeljno predavao i ispitivao fiziku:zvali smo ga „ćoro“ jer je zbog visoke kratkovidosti čitao nosom dodirujući stranicu.Matematičar je bio Joca Radak,čiji su se trbuh i apetit stalno takmičili ko će dalje i više.Hemičar je bio Rus emigrant Pavle Kapusta,a drugi hemičar Husnija Kurt.

Filozofiju je predavao elegantno i lako prof.Danilo Vukajlović o čijoj je epopeji i smrti Vladimir Dedijer,hercegovačka korenika,pisao u svom „Dnevniku“.

Srpsko-hrvatski nam je donosio pjesnički,sa zaraznim entuzijazmom Jovan Radulović,i sam pjesnik i neka vrsta sina ili unuka velikih roditelja književnosti srpskog Mostara.Zahvaljujuži bujnom Jovi shvatili smo za svagda kulturne dimenzije mostarske literature,“Zora“,“Prosveta“,“Gusle“ pozorište cijelog tog rođenja i uspona Mostara ka umjetničkim visovima u stegama austro-ugarske represije.Katiheta je bio pop Todo Govedarica,figura mitološke hipnotičnosti,impozantnog nosa i baritona.Meni je kao dječaku koga su vukli po rimskim hramovima i srednjovjekovnim pjacama Trastevera i do fontana na trgu Navona,naš pop Todo izgledao kao obučeni Mojsije,Mikelanđela Buonarotija.

One za mostarske Srbe tragične 1941. Sve je potonulo u ustaškom masakru ili izbjegličkoj dijaspori.

DOLCECORD

Građanski je Mostar igrao tenis u šumici crnogorice kod Sjevernog logora.Inžinjerske,direktorske,advokatske i doktorske supruge su se dosađivale dok su muževi argatovali.Moja je majka rođena Guggisberg pila čaj sa mlijekom sa gospođom Hedi Hlubna-Štajger,također Švajcarkom i suprugom onog nezaboravnog dobričine doktora Dragutina Hlubne,koji je kao i moj otac završio medicinu u Bernu.Zamislite,dvije Švajcarke u jednom Mostaru.Ponekad je motociklistički klub izlazio na izlete u blagajsku Tekiju na kafu ili kod Džebe na najbolju pastrmku na svijetu.

U gluhoj provinciji jedva se čuo tutanj čizama Vermahta.

U jesen 1938.godine poslali su me na studije prava u Francusku,mene koji sam samo želio da studiram medicinu.Kakva promašena investicija.Od te jeseni dolazio sam na kratko u Mostar.Moja raja se razišla na sve strane.U proljeće 1940.godine iz Francuske utekao sam u Beograd,galamio na Terazijama 27.marta 1941.protiv Pakta,doživio njemačko bombardovanje 6.aprila 1941. I stigao sutradan u Mostar na italijansko bombardovanje.

Započeo je kratki čin mog gorkog sježanja na Mostar.Nožu između 31.maja i 1.juna ustaše,tačnije nekakvi zaštitni lovci koje je vodio izvjesni Hočevar,odveli su mog oca na strijeljanje kod Oriješkog groblja na Neretvi.Na komandu „Pali“ bacio se u mračni bezdan,pao u duboku vodu i brza Neretva,sreća,majstorstvo u plivanju spasili su mu život.Pucali su,ali nisu ga pogodili.Drugu dvojicu nesrećnika,Mihu Blanića i Luku Kulaša su ubili.Bacili su ih mrtve u Neretvu.

Neki hrabri i čestiti ljudi u Baćevićima,iz porodice Nikole Sudara,sakrili su oca i sačuvali.(Mog strica,ljekara,ustaše su ubile u Ljubuškom.)

Mene su sljedećih 15-tak dana krile muslimanske i hrvatske porodice jer u srpske nisam smio da se sklonim.I ta okolnost učinila me nepopravljivim Jugoslavenom i kosmopolitom.

Osjećanje ozarenosti kad pomislim na svoj Mostar i Mostarce nikad ne napušta.Mostar je bio i ostao moj dolcecord,moje slatko sjećanje.

 

Ovaj tekst je dio knjige:“KNJIGA  O MOSTARU“(1998. i „2006),autora Sergija Lukača(1920-2004).

Izvor:VREME;13.avgust 2020.

Priredio:Kemal Mahić

 

1604 Posjeta 1 Posjeta danas