Nema ljubuške džamije kojoj nije bio imam, niti ljubuškog mejtefa u kojem nije bio mualim. Tako se može reći za skromnog i tihog Hamid ef., potomka muderisa na sultanovom dvoru, istanbulskog učenika koga se sjećaju mnoge generacije ljubuških muslimana. Sjećanje na lik i djelo Hamid ef. pobuđuje dirljiv govor njegovog kolege, tada ljubuškog imama Asim ef. Smajića,* na dženazi u Ljubuškom u novembru 1981. godine:
„Nakon postepenog slabljenja i oboljevanja plemeniti hadži Hamid ef. Omerhodžić, preselio je na Ahiret u Ljubuškom, u subotu, 17. muharema 1402. hidžretske odnosno, 14. 11. 1981. godine, u 98. godini. Rahmetliji je dan kasnije obavljen dženaze- namaz pred džamijom u Žabljaku iza ikindije namaza, a rahmetlijino tijelo je ukopano na mezaristanu »Vrbica«- ovdje više poznatom pod nazivom »Novi žabljački harem«. Prisustvovali su: mnogobrojna rodbina, kolege i prijatelji, i to ne samo pripadnici Islamske zajednice, već i pripadnici rimokatoličke vjeroispovijesti i drugi. Prigodnim govorom od rahmetlije se oprostio njegov kolega, potpisnik ovih redaka*. Veliki broj prisutnih najbolje potvrđuje, koliko je rahmetlija bio cijenjen i poštovan kod njih i ne samo kod njih.
Hamid ef. je rođen u Ljubuškom u Zir-mahali*, u kvartu Žabljak, od oca rahm. Šaćir-age i majke Umije, hidžretske 1304. godine*. Kao dječak, otišao je u Istanbul, gdje je proveo 12 godina na naukovanju. Po povratku u svoj rodni Ljubuški, s obzirom da su sve džamije bile imamima popunjene, rahmetiija se u prvo vrijeme bavio drugim poslovima, među koje, iako nešto kasnije, spada i muallimska dužnost u mektebu. Pred Drugi svjetski rat, kada je rahmetli Abdullah ef. Sadiković, imam i hatib žabljačke džamije, preselio na Ahiret, hadži Hamid ef. je ponuđena imamska i hatibska dužnost u ovoj džamiji, što je on rado prihvatio. Na ovoj dužnosti je ostao za vrijeme Drugog svjetskog rata i kasnije, bez prekida, dok nije iza 1950. godine penzionisan. I nakon penzionisanja Hamid ef. je godinama vršio istu dužnost sve do dolaska aktivnog imama Sulejman ef. Elezovića nešto prije 1960. godine. U ovom periodu službovanja, njegova imamsko-hatibska dužnost se proteže i na druge džamije u Ljubuškom, i to naizmjenično, jer su ostale upražnjene i ta praksa je i danas na snazi. Pošto su se aktivni imami u Ljubuškom do 1968. godine počesto smjenjivali, rahmetlija je uvijek bio tu, da privremeno popuni upražnjeno mjesto aktivnog imama. Osim toga, svaki put kad je trebalo zamijeniti aktivnog imama rahmetlija je bio za to spreman. Godinama je vršio i dužnost ramazanskog imama. Islamskoj zajednici hizmet je činio sve do unazad tri godine, kada ga je u dobroj mjeri izdao i sluh i vid. Rahmetlija je obavio peti islamski šart- hadž 1976. godine. lako u dosta poodmaklim godinama, pričali su mi njegovi saputnici- hadžije, da je veoma dobro podnio ovaj ne tako mali napor i da s njim nikakve nezgode nije bilo. Što je porijedak slučaj, pamćenje ga nije izdalo. I u posljednjim trenucima, kada nije mogao govoriti, rahmetlija je bio sasvim priseban, jer je i u ovim trenucima rukom išaretio, da mu se uči Kur’an i ezan, što je, naravno, i činjeno. Znači, i pri samom izdisanju bio je toliko priseban, da odabere i odabrao je Najuzvišeniji govor, kojim je kao jedinim želio, da bude ispraćen na drugi, bolji svijet.
Rahmetlija je iza sebe ostavio mnogobrojnu porodicu*, rodbinu i prijatelje, koji će ga se trajno sjećati. Neka ga Svemogući Allah nagradi neizmjernim džennetskim blagostanjem, a njegovu porodicu, rodbinu i prijatelje neka utješi sabri džemilom, Amin! Rahmetullah alejhi rahmeten vasiah!“
* Potpisnik ovih redaka je imam i šejh Asim ef. Smajić, sin Arifa (1930- 2016), ljubuški imam od 1968. do 1993. godine.
* Godina rođenja Hamid ef.- u porodičnom stablu je 1885. godina.
* Zir mahala- Dojna mahala, Donja mahala. (Zaguša) U godinama pred Drugi svjetski rat u Zir mahali u 43 kuće bilo je nastanjeno od 190 do 2oo žitelja.
* Hidžretska 1304. godina- 1885. godina.
* Porodica Hamid ef.- supruga Konjhodžić Habiba, kći Smaila, sinovi Hasan (1915), Smail (1917), Sadudin (1919) i Husein (1928), kćeri Nura (1914), Unka (1921) i Behdžeta (1936).
(Genealoško stablo Omerhodžića (Ljubuški), priredio Kemal Mahić po kazivanju rahm. hadži Hamida ef. Omerhodžića i istraživanju dipl. ing. Seada (Seje) Konjhodžića. ljubušaci.com/2018/94/01/genealoško- stablo- omerhodzicaljubuski/) i
(Faruk Jakić. ljubušaci.com juli.22.2014 https://www.islamskazajednica.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=20132:ljubuski-priznanje-i-zahvalnica-imamu-asimu-ef-smajicu)
Smajić A. Hadži Hamid ef. Omerhodžić. Preporod 1982, 1/273, od 1. januara (bez broja stranice).
Priredio Sadiković Halid