Crna kutija bitisanja, Stolac

Već ne znam po koji put pokušavam napisati nekoliko redaka o stolačkoj čaršiji. Onoj iz starih vremena. O njenim dućanima i kafanama. I uvijek mi nekako ne stanu u moje pisanije. Prekipe sjećanja preko teksta. Pa se nakratko okanim. Pokušavam ponovo. Jer, što se ne zapiše kao da i nije bilo. A bilo je.

Kad ljudi prestanu sanjati skidaju prašinu sa uspomena. Vrte crno-bijele slike prošlosti. Vraćaju se na početak. Da što ne propuste. Po stotinu puta. Da se istjera nakupljeni zeher u sebi.

Otkuda krenuti? Od sjevernog Vaproša? Poplašićkog malog dućana u kome su radili Turkovići? I kafane Zulfe Đemile blizu Begovskog mosta? U dućanu bi se ponešto kupilo idući na bregavske plaže. I ohanulo od pješačenja. Tuda su nekada, ulazile i jabadžije u varoš i na malti plaćale pripuzinu.

I sljedeća dva tek na Ćupriji. Risto Brkić je radio u jednom. Na kraju radnog vremena na otvorima dućana su se spuštale rore. Mi djeca bi na njih nabacivali voleje dok su one cvilile pod udarima lopti.

Sva ta dječurlija bili su kuduzi pa su njihove igrarije bile više izraz domišljatosti nego izobilja.

Ali, sreća i ljepota dolaze od načina doživljavanja stvari. Zato je bilo i jednog i drugog.

Nepunih dvjestotinjak metara ka središtu varoši počinje stolačka baščaršija (baš-glavna). Tu su u nekom dalekom vaktu bili zbijeni dućani sa drvenim pročeljima. Čepenacima sa tri kapka od kojih su se dva podizala, a treći, donji, spuštao da kupci imaju gdje oprijeti. Vremenom je njihov izgled prilagođavan vaktu i namjeni. Prvi dućan – iza leđa općine, bila je Abazova slastičarna.

Pa dalje, Simina gvožđarija, Peljina obućarska radnja, opančarska Naze Alivodića, trgovina ”Zema”.

Tu su radili Halil Mulać, Suada Turković i moja majka.

U nizu dalje, kafana ”Oko u oko”. Tu su se uz piće mogle pročitati đeride nataknute na drveni držač. Malo dalje – frizerski salon Keme Ajanića, fotografska radnja Milenka Stolice Serđenta. Za ulentrati se. Ja l’ sprijeda ja l’ otpozadi. I na samom čošku trafika Šćepe Marića.

Na drugoj strani ulice Fatimina prodavnica cipela, gvožđara, kafana ”Bogumil”, a na spratu iste kuće kafana penzionera. Do nje Ćamila Humačkića radnja. Kasnije njegovog sina. Nekada je tu, umjesto Bogumila, bio vinski podrum gdje je radio dedo Ćimić. Bijaše tu i jedan dućan – kod Šogora, gdje bi kupovali one tvrde napolitanke i medenjake složene u improviziranu malu vitrinu.

Kasnije se tu natiskala i brijačnica Ahmeta Obradovića. Na tepi su bile prodavnica kod Huse, kod Ezreme, pekara Babića, kasnije kafić ”Roko”. Na mjestu današnjeg ”Hana” kafana ”Katanga”. Duga,  po pravilu, zadimljena i hladna prostorija u kojoj su najviše, ordinirali Majčica i H. Basarić.

Pazarnim danom na tepu su se stiskale stotine ljudi. Širio se miris bravljih i jarčevih plaha, sira i raznih zerzevata. Brojne tezge sa điđama, drangulijama i tekstilnom robom ispunile bi i ušarenile prostor. Kasnije bješe tu i brijačnica Omerice brice. Dvije mesare. Hrustina i zadružna. Knjižara Hakije Rizvanbegovića. Krojačka radnja Čokljat Mustafe.

Vremenom su dućani mijenjali izgled i namjenu pa je prodavnice dobio ”Kluz”, ”Jugoplastika”, KTK Visoko .

Od ugla ka Bregavi bili su Safetova slastičarna i poveća kafana ”Balkan”. Ispred nje improvizirana autobuska stanica zbog čega je kafana bilo uvijek puna gostiju. U Safeta smo kupovali limunadu i one tvrde šarene bombone. Zlobnici su govorili da je himber pravio potapanjem fesa u vodu. S donje strane kafane ”Balkan” aviomodelari su imali svoju prostoriju gdje su izrađivali avione sa motorima. Kasnije je taj dio kvarta srušen pa je napravljena robna kuća.

Rijetka auta, na putu prema Dubrovniku, benzin su kupovali u ”Trgocentrovom” skladištu iza pošte. Sipao se iz bačava i pretakao u automobil.

Koliko god se čaršija otimala prošlosti promijenila se nije. Ili jeste? Nama koji je pamtimo iz nekih drugih vremena, ona je poput dunje na ormaru. Sačuvana u sjećanju. Da miriše i miriše.

Kao crna kutija svjedočenja jednog bitisanja u vremenu.