Zemlja Hlmska najstariji je naziv ovoga kraja. Zemlja Hlmska ili Hum dobiva naziv Hercegovine tek od vremena Stjepana Hercega, kad postaje Hercegovom zemljom, tj. Hercegovinom.
Nisam bolje poznavao taj kraj sve do 1960. godine kada sam obišao u Zapadnoj Hercegovini Goricu, Drinovce, Ljubuški, Vitinu, Grabovnik i Kravicu. Bio sam doduše već u Mostaru 1955. zajedno s Rizom Ramićem, Šukrijom Pandžom i Hamidom Dizdarom. Rizo Ramić puno mi je hvalio Vitinu i ljepotu žena toga kraja. Obećavao me pozvati na jedno gostovanje pa da proputujemo Hercegovinom i da vidim Vitinu, ali do toga nije nikada došlo i ja sam došao u Vitinu sam, pet godina kasnije.
Putujući s Rizom, Šukrijom i Hamidom 1955. iz Mostara u Duvno, Livno, Glamoč, Bugojno i dalje, zapisao sam i utiske toga proputovanja Hercegovinom u svojoj knjizi putopisa “Nestrpljivi život”. Zabilježio sam utiske iz Mostara, prolazak kroz Široki Brijeg, Posušje, Čitluk… obilno citirajući Antuna Branka Šimića.
Moje putovanje Zapadnom Hercegovinom 1960. godine sastojalo se od posjeta Drinovcima, a kasnije Ljubuškom i okolici.
U Drinovce dođoh biciklom iz Runovića, sela u Imotskom polju u Dalmaciji. Desetak dana prije upoznao sam se s Maksom, najmlađim bratom Antuna Branka i Stanislava Šimića; došao je u Dalmaciju prodavati ribu pa me pozvao k sebi u Drinovce. I tako sam jedne ljetne nedjelje stigao u rodno selo dvojice velikih hrvatskih pisaca.
Makso me upoznao sa svojim sinom Damjanom koji me lijepo ugostio. Osobita mi je radost bila upoznati staru Vidu, majku braće Šimića. Tada je bio živ još i njihov otac Martin. On je umro 1961. u 93. godini života; stara Vida ima 93 godine, koliko i muž kada je umro.
Nakon nekoliko dana pošao sam autobusom u Ljubuški. Bio sam ondje gost Stanka Hercega čiju kćer Anu sam poznavao iz Zagreba. U društvu Ane Herceg i svoje supruge obiđoh Vitinu, Grabovnik i vodopad Kravicu.
Vitina me osobito impresionirala svojom ljepotom. Vidio sam da Rizo Ramić nije pretjerao govoreći o čarima mjesta, a i njegovih djevojaka i žena; ono je zbilja osobito: u središtu mu je veliki izvor Vrioštica iz kojeg voda izbija u velikom mlazu i golemom žestinom. Neobično studena i čista voda teče iz tog izvora kanalima cijelim mjestom, a iznad kanala svijaju se vrbe; sve to daje mjestu osobito ubav, poetski i romantičan izraz.
Večerao sam u društvu ljubaznog Stipe Mišetića na otočiću pokraj vile bega Kapetanovića. Dvorio nas je sam beg. Njegov jedan predak prezimenom Zdilar pobjegao je iz Imotskoga, ovdje primio islam, prezime Kapetanović i vitinski begluk.
Nad otočićem koji je sav obrastao u zelenu bujnu travu također se savila jedna žalosna vrba, a pokraj nas šumila je voda Vrioštice.
U obližnjem Grabovniku, neobično bogatom mjestu koje izvozi svoje čuvene paprike po cijeloj zemlji, bijasmo gosti učiteljice Zore Vukšić. Kupanje na Trebižatu rijedak je doživljaj – to je jedna od najljepših rijeka koje sam vidio.
Treći dan pođosmo iz Ljubuškog prema Kravici. Nismo išli cestom nego sve uza Trebižat, dolinom te čiste i mirne rijeke. Bio je to naporan ali uzbudljiv put, pun ljepote i istinitih čari. Priroda je ovdje još divlja i čedna, pa je prelaženje kroz gustiše, šumice, ševare, vrele kamenjare, uz pokoju livadu i vinograd bio mojem oku i srcu jedan sasvim novi poetski svijet. Ovdje je Trebižat bio još ljepši nego u Grabovniku.
Kod vodopada Kravice gdje Trebižat pada u dva tri veća mlaza s velike visine u jezero zatekli smo puno svijeta, izletnika koji su došli autobusima, motorima i automobilima. Vidio sam i moderne vikend kućice i starinske valjaonice za sukno koje iskorištavaju vodenu energiju, a uz brojne kanaliće s vodom iz Trebižata točionice vina i rakije, ražnjeve s janjcima i prascima. Bilo je ovdje vozila s oznakama iz Mostara, Sarajeva, pa i Splita.
Bio sam u Hercegovini i na derneku sredinom kolovoza u Gorici. Bilo je tu naroda iz svih obližnjih mjesta Hercegovine, Bosne i Dalmacije: od Imotskog, Ljubuškog, Posušja, Duvna, Lištice, Vitine, Vrgorca… Nakićene cure, momci koji pjevaju gange, starice sa zobnicama u ruci, licitari – sve je to bio osobiti spektakl za mene, koji sam doduše vidio slične skupove u Lici, Slavoniji, Bosanskoj krajini, ali nisam nikako u ovome kraju, koji nosi svoje karakteristične koloritne crte.
Bio je ovdje i obavezni gajtan Krištić, koji je nekad davno učio za fratra i prije prve mise pomeo je pameću. Njega, i nedavno umrlu Jurku Guslaricu, znadu svi iz ovih krajeva zato što nema derneka od Mostara do Šestanovca, od Livna do Makarske, na kojem se on ne bi pojavio i držao kakvu svoju propovijed ili hvalio se svojom vještinom čitanja, vrlo oslabjelom uostalom. A na glavi mu uvijek kakva čudna, neobična kapa, šarena, koječim okićena.
Na poziv Savjeta za kulturu NR Bosne i Hercegovine pošao sam studenog 1962. s Gustavom Krklecom, Miroslavom Vaupotićem, Milivojem Slavičekom i Jozom Laušićem na turneju hrvatskih pisaca po Zapadnoj Hercegovini i Bosni, gdje uglavnom živi hrvatsko stanovništvo. Održali smo književne večeri u Mostaru, Čapljini, Ljubuškom, Lištici, Posušju, Duvnu i Livnu. Ne sjećam se da sam i na jednoj turneji doživio ovako srdačan i brojan posjet publike gdjegod smo stigli.
U Lištici su nas pozvali da posebno čitamo i u poznatoj gimnaziji na Širokom Brijegu, a poslije čitanja su nas profesori pozvali na zakusku gdje je svaki od nas dobio na dar omot najkvalitetnijeg hercegovačkog duhana “škije”. Nezaboravni su utisci iz Čitluka, Karaotoka i Mogorila; u Čitluku nam je priređena dobra večera s obilnom količinom najboljih hercegovačkih vina: blatine i žilavke; u Karaotoku, u lovačkoj kući usred močvara, šuma, ševara i trstika, koje je poznato kao lovište europskog glasa, gostili smo se na objedu šaranima i jeguljama.
Mogorilo, gdje se nalazi usred prekrasne prirode arheološki spomenik iz rimskog doba – velika ladanjska zgrada, koju neki uspoređuju s Dioklecijanovom palačom u Splitu, također me zadivilo.
Na putu od Ljubuškog do Posušja svratili smo i u Grude i u Drinovce da Krklec i ostali vide kuću braće Šimića i upoznaju staru Vidu. Ja sam u Drinovcima opet bio te iste godine u rujnu kada tamo bijaše dernek.
Ponovno sam došao u Hercegovinu u siječnju i svibnju ove godine kao suradnik Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu. I prvi i drugi put pohodio sam općinu Posušje, kraj čuvenih narodnih guslara Zapadne Hercegovine koje spominje sa svog puta po Balkanu 1931. Matija Murko u knjizi “Tragom srpsko-hrvatske narodne epike”.
Snimao sam magnetofonski pjevanje i sviranje narodnih guslara toga kraja: Joze Karamatića-Šukića, Stanka Kovača-Sivaljušića, Mirka Lebe i drugih.
U pjesmama koje su mi pjevali ti guslari i stari i mladi (Karamatić je rođen. 1907., a Lebo 1935.) o Sekuli Danoviću, Ljutici Bogdanu, Ivi Senjaninu, Troglavu Arapinu, Komljen barjaktaru, Cmiljanić Tadiji i Iliji, Sibinjanin Janku, Boži Vučkoviću, Tali Ličaninu, Jeroglavac Marku, Konstreš harambaši, Hercegu Stipanu, vidi se da duh naše epske narodne pjesme živi danas jednako kao i između 15. i 19. stoljeća,, kada ta pjesma poglavito nastaje, dapače jednako i u suvremenim novonastalim varijantama, kao i prije.
Posjetio sam i Rakitno, usamljenu kotlinu od tri sela u posuškom kraju, gdje žive još u većem broju guslari najstarijeg tipa u Zapadnoj Hercegovini, koje također hvali Matija Murko.
Lebo me odveo u svoju Rastovaču, rodno selo fra Grge Martića. Obišli smo stećke kraj njegova sela, a bili smo i u romantičnom Lebinom palečku, staroj šumi s livadama. U njegovoj staroj kući vidio sam razne starinske posude za brašno i ostale izrađene od poljskog hrasta kakve su se još malo gdje sačuvale, a pokazao mi je posebni prostor kraj ognjišta gdje su noćivali age i begovi kad su im došli u posjetu. Odveo me Lebo i svom učitelju guslanja starom guslaru Ivanu Čuturi, pa nam je i ovaj zaguslao.
Hercegovina je, uz Bosnu, Liku i Dalmaciju, sačuvala još dobro epsku pjesmu, a i mnoge običaje kojih već odavno u drugim krajevima nema.
Tomičić, Zlatko, hrvatski književnik ( Zagreb , 26. V. 1930 – Zagreb , 16. VI. 2008 )
