Jednom, davnih godina,
blagdanskih dana
pretekla vrsnoj domaćici,
ženi što tri ćoše kuće drži,
skoro cijela tepsija hurmašica,
zlaćano-žutih, mirisnih, sočnih,
kako kažu, bolan bi ih jeo.
Samo, ukućani siti, presiti
svega im preko zuba
takvi su dani
puno se jede, a nimalo radi
i kod svakoga isto;
svatko nudi jer
kod svakoga ima.
Blagdani su.
I naišao pored kuće
luckasti Luka
veliko dijete,
bojažljivi sirotan,
suvišan svima
i željan svačega.
Sažalila se žena na ubogog Luku
pa čitavu tepsiju ukusnih kolača
stavila preda nj, natočila
kriglu šipkova soka i ohrabrila ga
da jede koliko god hoće.
Čudi se Luka, oklijeva,
sumnjičavo gleda,
zar tepsija kolača samo za njega?
Što se događa, kako sad to,
jest blagdan, ali opet, otkud sve njemu?
Obično Luki dopadne malo ili ništa,
ali nikada, ama nikada, baš sve.
Jede Luka, ispod oka gleda,
a ćuk u glavi ne da mu mira.
Da nije neka neslana šala,
ili možda nešto još i gore?
Odbaci vilicu pa punih usta,
prskajući uokolo, upita ženu:
Gospoja, gospoja,
što to ovom Božjem davanju vali
pa je baš mene ‘vliko zapalo?!
Skoči se potom pa,
bez hvala i zbogom,
umače niz cestu,
kako kažu, luckasti Luka.
Ostade tepsija slasnih hurmašica
zlaćano-žutih, mirisnih, sočnih,
kako kažu, bolan bi ih jeo.
Kako, onda, kokoši ne bi?!
ODLASCI
Odlaze svi; i slavni, i gladni,
pompozno, bučno, rijetko sa stilom,
a mnogi samo nestanu, jadni,
kao da ih nikada nije ni bilo.
Odlaze prijatelji, voljeni, moji rođeni,
iznimke nema, svi smo isti stvoreni,
bez oproštaja, prekinuti u pola koraka,
il’ krotki spremno čekaju čas odlaska.
Jednom ću, sigurno, otići i ja,
večeras ili nekog dalekog jutra
ne znam, samo je jedan koji zna
što skriva mijena, što donosi sutra.
Ostat će prazno mjesto za stolom,
tri-četiri srca sleđena bolom,
zgasnut će svjetlo, zasvijetliti tmina,
a sve što imam, što bijah i ostvarih
progutat će zaborav, prekriti prašina.
Samo me knjige spasiti mogu.
Izbor: Kemal Mahić