MEMORY: ARMEDIN KOLAŠINAC-KOKA

Ako bih „zagrlio sjećanja“ našao bih mnoge koji više nisu tu,među nama. U tim sjećanjima sam i ja,sa mnogim učenicima i profesorima koji su činili skupa sa mnom Zbor učenika i profesora.Taj „zbor“ se prorjeđuje,kako vrijeme odmiče. Od svega ostaju samo sjećanja koja bude sentimente koja poništavaju sve ono što je ružno i zlo,a dobro trijumfira u općem zbiru činjenica koje zovemo-život.

Polovinom 80-tih godina u SŠC Ljubuški,određen sam za odjeljenskog starješinu(usmjereno obrazovanje)-zanimanje metaloglodač (prvi put). U tom razredu  primjetio sam Dražena Borasa, Avdu Fazlića,Željku Bošnjaka,Karduma, Mandića a među njima i Kolašinac Armana.

Njegov otac Fadil je radio u SŠC,mašinska grupa predmeta.Prepoznao sam ga i za tri godine pohađanja škole Arman sa „klapom“ iz razreda,razvlačili su osmijehe razredniku i sebi svojim učenjem i ponašanjem.

Nažalost,njegov otac Fadil je napustio porodicu i krenuo „bespućima“,ostavljajući svoju djecu-Amru i Armana,na milost preživljavanja.

Po završetku škole,Arman je preuzeo ulogu oca,tražeći posla kako bi obezbjedio egzistenciju sestri,majki i .sebi.Tada je pokazao zrelost kako bi „ostavljeni i napušteni“preživjeli.

Gledajući ga,kako je vrijedan i radin,stekao je naklonost komšiluka,prijatelja,drugova i tako stekao opće simpatije svih koji su to primjećivali.

Za vrijeme rata(1992-1993),Arman se uključio u odbranu svoga grada.To je potrajalo do 15.8.1993,kada su Muslimani morali napustiti Ljubuški.

Sa majkom i sestrom,završio je u Varaždinu,u kolektivnom smještaju sa nekoliko desetina ljubuških muslimana.

Iz Hannovera slali smo Armanu ponude da dođe u Njemačku.Slali garantna pisma.Ali i tada se Arman pokazao kao „glava“ porodice.Javljao je:“Kako ću ostaviti nenu Ševalu,mamu Muliju i sestru Amru,daju Đemicu“!? Smatrali smo da je Njemačka „rođena“ za njega s obzirom da je bio veliki i uvaženi radnik bilo kojeg posla s kojim se bavio!

Po završetku rata stigao je u Sarajevo,oženio se i dobio dvije kćerke-Hena i Emina.Zaposlio se u „Tocos“(boje i lakovi),a nakon ekonomske krize u „Ledo“-Sarajevo.

U međuvremenu je uspio svojim radom da „namakne“ sredstva i kupi zemljište,sagradivši kuću za svoju familiju.

A onda-odlazak.Nadali  smo da će ovu strašnu nevolju Arman prebroditi,kao i sve predhodne.Svi su ga hrabrili   da će njegova „snaga“ biti odlučujuća da se vrati svojima.Nažalost sviju nas, koji smo ga poznavali,Arman nije uspio,kao ni desetine,stotine,hiljade „zaraženih“.

Armane,neka te čuvaju meleci!

Sišao si sa neba i sada se vraćaš tamo,vraćaš se svojoj kući!

Armane,hvala ti za sve osmijehe kojima si nas darivao!

 

Abdulah Sidran: MORIJA

 

Rat je bio mila majka

Šta nam učiniše

Ove godine potom

 

Iz čista mira

Po Sarajevu

Počeše najbolji ljudi da mriju

 

Tri godine evo

Kako stoje svi poslovi

 

Sa sahrane

Na dženazu

Sa dženaze

Na sahranu

 

Tri godine evo

Kako naše Sarajevo

Ne suši obraza

 

A kad je u postelji

Smrt iščekivao

Emir Imamović Arči

Sestra mu Hajrija

Vidjela suze u očima

 

Pa leđa okrenula

Da svoje suze sakrije

I rekla

Da barem razbije

Nesnosnu tišinu

 

Zašto plačeš,braco?

Žao mi je sestro!

Čega ti je žao,brate?

Svega,sestro!

 

Kemal Mahić

30 godina mature, 13.08.2019

30 godina mature

3174 Posjeta 1 Posjeta danas