BOSANSKI SAZ

SAZ je riječ perzijskog porijekla i u prijevodu znači – trska, šum trske, čemu njegov ton najviše i sliči. U naše je krajeve došao sa dolaskom Turaka u XV stoljeću. To je melodijski instrument, korišten pretežno samostalno, bez podrške i sudjelovanja drugih instrumenata u pratnji pjesama ili instrumentalnim izvedbama.

U SAZ SE KUCA…

Saz je nesumnjivo, obzirom na svoje porijeklo, najčesće bio prisutan u muslimanskom dijelu stanovništva, a posebno u višim socijalnim krugovima, aginskim i begovskim čardacima kao i sijelima onovremene boemštine. U navedenim društvenim slojevima, neopterećenim socijalno-ekonomskim problemima, njegova posebnost je mogla da opstane. ON NE TRPI SILU (NASILJE), KAKO PREMA SEBI TAKO NI PREMA PJESMI SA KOJOM JE PREDSTAVLJAO NERAZDVOJNU CJELINU KAO “NOKAT I MESO” I danas tvrdim, bez namjere da minimiziram vrijednost orkestriranih aranžmana sevdalinke, ISTA JE ORIGINALNA SAMO UZ SAZ… ON JE INSTRUMENT PO MJERI SEVDALINKE, A ISTA JE ČESTO PRAVLJENA PO NJEGOVIM “MJERAMA I MOGUĆNOSTIMA”.

SPECIFICNOSTI  BOSANSKOGA  SAZA:

– Specifičan ton
– Niz tonova koji se koriste na sazu je iz velike, male i prve oktave tosnkog sistema. U tom prostoru se i kreću muške glasovne mogućnosti. Melodijske žice se prazne štimuju na tonove iz male oktave i na pozicijama – pragovima imaju tonove i iz prve, a basova na ton iz velike oktave. To je posljedica dužine žice, koja je na sazu dvostruko veća od žice na gitari. Kako se prva žica gitare stimuje na ton eą (iz prve oktave), prirodno je da se sazova, obzirom na razlike u dužini, štimuje niže, približno za oktavu. Takodjer, medjusobni raspored i geometrijski odnos njegovih pragova odudara od nekih općih zakona fizike. Oni nemaju neki uobičajeni geometrijski slijed koji susrećemo kod drugih instrumenata.
– Rezonancija i fonski kvaliteti

 – Posebna ukrašenost saza sa rezbarenim i mozaičnim motivima, pri čemu se koriste segmenti od drvenih elemenata sa pogodnom bojom i teksturom drveta, ali nikada bojenjem. U tu svrhu se jedino koristi bezbojni lak.
– Bitan faktor kvaliteta saza je TEZINA saza – sto je saz laksi smatra se kvalitetnijim, boljim.

“SAZ je kordofoni (žičani) muzički instrument iz grupe tambura. Broj žica mu je različit i kreće se od šest do šesnaest. Najčesće je taj broj, kod sazova koje susrećemo u Bosni i Hercegovini, osam, deset ili dvanaest. Sve su žice ugodjene na podjednaku visinu. Sazom se najčesće prati pjevanje samoga pjevača. Najprije svirač preludira naročitim instrumentalnim motivom, a zatim adekvatnom arijom same pjesme. Na dugim notama i pjevačevim pauzama svirač ‘veze’ sitnim motivima da se ritam ne bi umrtvio. Zvukovi na sazu se proizvode udaranjem terzijana po žicama. Svirač drži terzijan u desnoj ruci, po svim žicama istodobno da bi se proizvela maksimalna zvučnost. I saz i šargija su
bili prošireni po urbanim sredinama Bosne i Hercegovine. Šargija ima nešto kraću, a saz jako dugačku hvataljku. Dugačka hvataljka saza je razumljiva kada se ima u vidu melodijski ‘vez’ u vrlo visokom ambitusu (preko dvije oktave) kakav je karakterističan za naše gradove. Samo ovakvim instrumentom moguce je pratiti nase najoriginalnije folklorne arije oblika nenadmašne sevdalinke.
Ukrašavanju saza poklonjana je velika pažnja. Pesevi saza ukrašavani su srebrom, vezeni su po njima, srebrenom žicom, ornamenti, vršena je inkrustacija sedefom i potkičivani sa merdžanom i biserom. Za takav saz se u nasim narodnim pjesmama susreće nazivlje: ‘sedefli tamubura’, ‘biserli tambura’, ‘tamburica bisernica’, ‘bisernica’ i drugi. Pitanje da li je saz potakao nastajanje naše najoriginalnije folklorne arije, ‘PORAVNE’ ili ‘RAVNE’, kojoj nema uzora ni u jednom muzičkom folkloru svijeta, ili je pak ‘PORAVNA’ pjesma uvjetovala tako prisno urastanje saza u nas muzički folklor, do danas nije riješeno… Na sazu se svira [kuca] po sluhu. Mada je najčešći slučaj, kao što je rečeno, da se sazom prati pjevanje samo jednoga pjevača, uz saz se može svirati i kolektivno, i to ne u harmonijskom, već isključivo u melodijskom smislu.

SAZLIJA (izgled):

“Obično je obučen: na glavi crveni fes sa crnom kićankom, fermen crni od čohe vezan crnim gajtanima sa orijentalnim šarama na ćoskovima vezenim iglom od biljura, bijela kosulja od ćerece, troboloz svileni šareni na krajevima sa kitama oko pojasa, jagluk od finoga beza zlatom vezen na jednom uglu – nošen o pojasu, čaksire crne od čohe – abe vezene crnim gajtanima na bokovima sa dugim turom uskim nogavicama, na nogama čarape i cipele – mestve, firale kaljače sa kalosama, postule (zavisi od godišnjeg doba).

Tonski niz bosanske bugarije tj. Saza izravnim je rezultatom broja i rasporeda

perdeta, jer razmak između susjednih perdeta uvjetuje intervalske vrijednosti

među susjednim stupnjevima. Na sazu, koji  uglavnom ima osam ili devet

perdeta, peto perde dijeli žicu na dva jednaka dijela. Brojeći od strane gdje su

čivije, četvrto perde je metrički i akustički utvrđeno kao kvarta.

 

Kako se pravi Saz

Obično u jesen, odsiječe se stablo trešnje divljake – mora biti zdravo i ne smije biti šuplje. (Kao materijal, doduše, moze poslužiti i drvo javora ili oraha.) Komad drveta za pravljenje saza dužine je sedamdesetak centimetara. Gornji dio se odsječe čime se dobija ploha na kojoj se ucrtaju željene dimenzije instrumenta. Izdubi se oblik kutle (tijela saza), što zahtijeva pažljivu obradu da ne dodje do oštećenja, odnosno do probijanja buduće rezonantne kutije koja se zamota i stavi na sušenje. Drvo koje se obradjuje mora se prethodno sušiti najmanje tri do četiri godine.

 

Graditelj pripremi komad drva dug oko 50 cm.

Obradi ga tako da dobije konture željene drške. Kutlu izmjeri u najširem

dijelu, nađe sredinu koju urezuje i u nju ubacuje donji dio grubo oblikovane

drške. Njihov se spoj nituje drvenim čepićima, a potom zalijepi. Drška se s

gornje strane ravna blanjom, a s donje ostaje blago zaobljena. Najšira je u

dijelu u kojem se spaja s kutlom, a prema vrhu se blago sužava. Na vrhu drške

se buše četiri rupice za čivije i to dvije s gornje, a dvije s prednje strane.

Rupice se buše veoma tankom metalnom šipkom. Prema gornjoj strani se

postupno šire da čivije iz njih ne bi ispadale.

Izradom rezonantnog tijela i drške saza poprima konačan oblik.

Slijedi rad na manjim, ali veoma važnim dijelovima. Graditelj izrađuje dva

podupirača žica (kobilicu i jastuk) te prečnice ili pragove (perdeta). Kobilica

se pravi od malog komada šljivova drva. S donje strane je ravna, a prema

vrhu tesana na brid. Na gornjoj strani kobilice se oblikuju uski prorezi kroz

koje će prolaziti žice instrumenta. Kobilica se može samo postaviti ili

zalijepiti za dasku instrumenta. U većini primjera samo se postavlja tako da je

svirač i tijekom svirke može pomaknuti 1 do 2 cm. Pomicanjem kobilice

postiže se promjena registra, što omogućuje sviračima da sviraju sitnijim i

krupnijim glasom. Jastuk može biti od tankog komadića drva ili volovskog

roga. No, umjesto da izrade jastuk, neki graditelji omotaju dva komada žice

tako da žice instrumenta prolaze ispod jednoga i preko drugoga namotaja.

Perdeta se izrađuju od različitih materijala. Na starijim instrumentima

su napravljena od kalema, tj. tankih niti bakrene žice. Nekoliko žica bi se

savijalo oko drške, a krajevi vezivali u čvor. Čvor se postavljao s gornje

strane okrenut prema palcu svirača da ne bi smetao pri sviranju. Kako bi se

mogla eventualno dodatno korigirati perdeta se nisu izdubljivala. Mnogi majstori koji se bave izradom sazova

 kažu da su nekada perdeta vezivali od tankih niti bakene žice, ali

se taj način,  nije pokazao praktičnim. Često se događalo da se

takva perdeta nakon određenog vremena pomaknu, što bi sviračima stvaralo

probleme. Danas se perdeta postavljaju od debljeg komada žice bakarne ili srebrne, koju s obiju strana ubadaju u dršku.

Kobilica, jastuk i perdeta postavljaju se veoma precizno na mjesta

određena po sluhu ili unaprijed utvrđenim uzorcima mjera. Postavljanje

perdeta po sluhu (ili, kako u narodu kažu, “od uha”) najstariji je način prema

kojemu su graditelji pravili uzorke mjera. Noviji način odnosi se na

ucrtavanje ili urezivanje mjesta perdeta, kobilice i jastuka na pomoćnom štapu

ili letvici.

Tonski niz bosanskog saza izravnim je rezultatom broja i rasporeda

perdeta, jer razmak između susjednih perdeta uvjetuje intervalske vrijednosti

među susjednim stupnjevima. Na sazu, koji uglavnom ima osam ili devet

Na kraju se postavljaju kupovne žice

promjera od 0,28 do 0,30 mm. Na jedan instrument postavljaju se uvijek žice

istoga promjera. Žice se zapinju ili vezuju za zupce zapinjača i pružaju do

čivija, oko kojih se omotaju i zatezanjem dovode do željene napetosti,

odnosno tonske visine. Neki su graditelji prakticirali da oko jastuka omotaju

komad žice tako da žice instrumenta ne bi izlazile iz ležišta.

Uz saz graditelj obvezatno pravi i mali terzijan kojim se trzaju

(okidaju, kače) žice. Terzijan se nekad pravio isključivo od trešnjeve kore ili

goveđeg roga, a danas se pravi i od plastike.

Veliki saz ima 8 i 9 žica, sa jednom »žutom žicom«.

 

Bosanskisaz.blogger.ba

https://www.youtube.com/watch?v=w5CG5y4QzZQ&ab_channel=UnikatProduction

3146 Posjeta 1 Posjeta danas