Vlado Puljić rođen je 1934. godine u Zagrebu, a umro 2008. u Mostaru, u KUN-u objavljujemo tekst našeg saradnika Alije Pirića o ovom umjetniku.
Vlado Puljić se, u našem javnom kulturnom prostoru šezdesetih godina prošlog stoljeća, pojavio kao slikar, a nedugo zatim i kao pjesnik, pokazujući onu umješnost kojom Ivo Andrić, u predgovoru jedne knjige putopisa Zuke Džumhura, ocjenjuje doprinos umjetnika, koji umije “u dvije brazde da ore”. “On je rodom iz Konjica, mesta iznad kojeg se bh. zemlja naglo prelama u svoju drugu, mediteransku i, kako mnogi misle, bolju polovinu; dakle Hercegovac, a za Hercegovce je reč veliko iskušenje kome oni teško mogu da odole”, analizira Andrić manirom antropološkog eseja i nastavlja njegovom karakterističnom stilskom poentom, univerzalnim iskazom. “U svakom od njih živi potencijalni pisac ili bar usmeni pripovedač.”
SLOBODARSKI DUH
Odmetnemo li pomalo od svake ove egzaltirane Andrićeve tvrdnje, moći ćemo u likovnom i pjesničkom djelu Vlade Puljića, i uopće u njegovom djelovanju, slikara, likovnog pedagoga, pjesnika i humaniste u pravom smislu te riječi, prepoznati taj mediteranski, renesansni i slobodni duh, koji ne preza od novih izazova i originalnijih izraza. I ne samo to, taj će slobodarski duh tragati za znacima rodnog podneblja i po dijahronijskoj i po sinhronijskoj ravni, ne potcjenjujući ni prvi, tradicionalni, ni drugi, prezentni princip, ali sve u svrhu traženja novih puteva i boljih mogućnosti. Zašto traganje na dva kolosijeka, ili je slikar povjerovao u nemoć i nedostatnost slike ili se pjesniku riječ učinila nemuštom i nedovoljnom. Ili nije ništa od toga. Možda se ova dva Vladina dara, slika i riječ, samo blagotvorno prepliću čineći u konačnici onaj tako potrebni amalgam za čime čeznu svi umjetnici svijeta, metafizički misliti tajnu i pitanje svijeta i njegovog smisla.
Vlado Puljić rođen je 1934. godine u Zagrebu, a umro 2008. u Mostaru. Njegov otac Pero je rodom s Gubavice, sela sa dubravske visoravni, a mati Iva, rođena Ćorić, sa obližnje Bune kod Mostara. Tri godine kasnije vraćaju se iz Zagreba u zavičaj, u samo predvečerje Drugog svjetskog rata, u kome će mu oboje roditelja umrijeti, pa djeca, njih petero ostaju na skrb i staranje babi Ruži i tetki Mari. Je li se moglo išta tragičnije dogoditi djetetu, u dobi od desetak godina, nego ostati siroče, uz to biti najstariji i morati misliti o mlađima i sebi. Jeste, uvijek ima gore, a kud ćeš gore? To je start iz, reklo bi se, nenadoknadivog minusa u odnosu na druge koji su imali barem sreću odrasti sa roditeljima. Međutim, ova “zdrava” pučka pamet često zna i da zavara, pa se taj naš pretpostavljeni hendikep i minus znaju prometnuti u neočekivanu i neobjašnjivu poticajnu referencu, koja vodi do izvrsnosti. Mogla bi se sada napraviti cijela jedna antologija pisaca, poznatih na evropskom i svjetskom nivou, koji su ostali bez roditelja i odrasli ili po domovima ili kod rodbine i dobrih ljudi. Pisce tradicionalno držimo kao ličnosti koje znaju misliti život i svijet bolje od drugih, a uz to još od devetnaestog stoljeća roman je, recimo, interpolirao i usisao filozofiju kao posebnost mišljenja i direktno ugrozio njenu autonomiju. Poezija jednako tako pretenduje misliti biće i smisao čovjekovog postojanja, i vidi paradoksa našoj predrasudi, u promišljanju svijeta najdalje odu oni, koji su ranije ostali bez “pritke”, ptići koji su prvi napustili gnijezdo, najprije su se osovili na noge i vlastita krila. Zar pisci poput Andrića, Alije Isakovića, Danila Kiša, Seada i Kemala Mahmutefendića, da ostanemo samo u okvirima južnoslavenskih književnosti, ne svjedoče činjenicu kako je rano, surovo i brutalno suočavanje sa životom polučilo kvalitetnijim i vrednijim ishodima. Vlado Puljić svjedoči ovu činjenicu na najilustrativniji mogući način, svojim renesansnim duhom, pjesničkim i likovnim djelom koje je dostiglo, mjereno estetskim mjerama njegova vremena, onu izvrsnost, koja će ga kontekstualizirati u vrednije domete umjetnosti. Vlado je, dakle, usprkos životu, prošao put od Mostara, osnovne i niže gimnazije, preko Sarajeva i srednje umjetničke škole, do Beograda i diplome na Akademiji za primijenjenu umjetnost, završio briljantno, bez zastoja i bugarenja nad svojom sudbinom i stoga mu možemo bez ostatka vjerovati sve ono što posreduje.
Dobro, vratimo se duhu rodnog podneblja i načinu kako ga Vlado Puljić posreduje u svom obimnom i respektabilnom djelu. Kako to on posreduje duh svoga podneblja? Koje je to podneblje? Kako to umjetnik Vlado Puljić osjeća taj duh o kojemu govorimo. Nije to samo čisto racionalno povlađivanje geografskom prostoru hercegovačkog Mediterana niti isključivo neka nejasna instinktivna naklonost. “Osobenost jednog podneblja ne podrazumeva – posebice posmatrano – samo odlike nacionalnog identiteta, jezičko blago, pojedine običaje i verovanja već najpre način života i postojanje svega što neko podneblje može da sačinjava.” (Mirko Magarašević, Znaci duha podneblja, Beograd 1979) Dakle, prvi znak duha podneblja, naše prepoznavanje toga fenomena, zavisi od klime i njezinog moćnog uticaja na prirodnu sredinu podneblja, a “duh podneblja je snaga koja zrači i obuzima duh pojedinca ili duh čitave nacije” i ona, ta snaga, dočarava više od našeg uobičajenog osjećanja pripadnosti nekom prostoru.
U svome pjesničkom prvjencu, pod naslovom “Ilinštak”, Vlado Puljić prepoznaje znake rodnog podneblja u stihovima “Ponavljam žeđ usahlom bunaru,/on mi glas vraća iz prazne dubine,/U podne/ Na užarenom kamenjaru/u mom grlu molitva gine,/ I ništa se ne čuje više,/dok tijelo zadnju kap snage luči,/ja tlapim slapove kiše”. (Vlado Puljić, Likovno-poetska monografija, Mostar, 2000) Ovaj dramatični dijalog između lirskog subjekta i “usahlog bunara” moguće je samo stihovima “naslikati” i čitati u njemu znakove zavičajnog podneblja, ali se istovremeno nudi i onaj “način života” koga se doživljava kao univerzalnu vrijednost, i ne samo to, vidimo ga i kao alegorijsko-simboličku transpoziciju stvarnosne, surove zbilje života, koji vapi i sanja “slapove kiše”. U tom antipozicioniranju prividnog izostanka života, oličenog u žeđi, i slapova kiše kao blagodara u suhom hercegovačkom kršu, koji neprekidno sanja životodajni princip vode, odvija se onaj način života o kome govori umjetnik, kako na bukvalnoj, isto tako i na metaforičkoj ravni.
Pogledajmo sada sliku “Pralje na Neretvi” (ulje na platnu) i pročitaćemo vizuelni izraz pjesničke teme, koju smo maloprije naslovili kao način života i znak podneblja. Na slici su tri ženske figure iz ruralnog, hercegovačkog areala, obučene u karakteristične seljačke odjevne predmete, sa zavrnutim rukavima na košuljama, obaveznim prekrivačima za glavu, drvenim posudama za vodu, pletarama i konačno platnom što se suši na obližnjem kamenu. Kao i u Šotrinim slikama, (Branko Šotra mu je bio profesor u Beogradu), dominantan je ženski aktivni princip, koji je redovno dinamičan i u “Beračicama”, isto kao u Šotrinim “Vodonošama” i “Drvonošama”, samo što su Vladine ženske figure, u ovom slučaju, zaustavljene u ženskom razgovoru, u predahu posla. Istovremeno, prema predmetima na slici vidi se kako one, te žene, nisu samo pralje nego su i vodonoše, e da se “jednim metkom ulove dva zeca”, što je njihov način života, bez predaha, nepočin-polje, kako bi rekao Vasko Popa.
KROZ OVU PUSTOŠ…
U svom putopisu Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875. godine, engleski putopisac, koji jašući u karavanu preko Gubavice, Pijesaka i Domanovića prema Tasovčićima, posmatra to naše mediteransko podneblje i zapisuje: “Kroz ovu pustoš jahali smo mnogo sati, ali tek kad smo došli do južne ivice ovog platoa, pukao je pred nama vidik strašne pustoši, neviđen dotle, te ga je skoro nemoguće predstaviti. Na svim stranama videla su se samo niska brda i gomile trošnog krečnjačkog kamena, bez biljnog sveta, baš kao krupan šljunak na morskoj obali širio se surovi južni krečnjak, gotovo sličan okamenjenom glečeru i kamenitoj pustinji”. Za razliku od većine slikara ovoga našega podneblja, koji percipiraju uglavnom znake rajske ljepote, one nepojamno čarobne motive Neretve, Počitelja, Kravice, Starog mosta, Stoca i Bregave i čime su, izvan svake sumnje, stekli izvrsnost, Vlado Puljić vidi i ovu “pustinju” koji bilježi objektivni stranac Evans, pri čemu vjeruje kako se ljepote njegova rodnog podneblja ne bi mogle tako snažno doživjeti, a da nije i ovoga naličja slike, koja stoji kao kontrapunkt ovim znacima božijeg proviđenja u Hercegovini.
Da se odmah razumijemo, svi ovi pobrojani likovni motivi zavičajne raskoši stoluju u djelu Vlade Puljića, ali on slika i taj “vidik strašne pustoši” (Ljuti krš, 1961. ulje/platno), pa u svoju poetiku stvaranja ugrađuje dimenziju modernosti, zato što se taj kontrast u njegovom umjetničkom stvaranju ne čita samo kao poetička činjenica nego, prije svega, dominantan znak njegova rodnog podneblja. U hercegovačkom kršu nema zbilja ništa lijepo, ni boje, ni linije, ni oblika, ni riječi, ali estetiziranjem ružnoga umjetnik postiže kontrapunkt oazama ljepote, jer, osim toga, Vlado zna kako je u životu preovladavajući baš taj princip ružnoga, u kome nam je tražiti i ljepotu simbola. To je jedna od najvećih vrijednosti Puljićevog likovnog ali i poetskog posredovanja stvarnosne zbilje. Evo još jedne potvrde tome u Puljićevoj pjesmi. “Ose sunca sasule žalce,/ U trsovima,/u suhoj travi,/u cvrčku na kamenu,/kao na tavi/cvrči sunce.” (Sunce… isto). Osim toga sprženog mediteranskog krajolika, toga skoro pustinjskog pejzaža, u tom, na prvi pogled, izostanka svakog znaka života, čujete li nepodnošljiv zvuk pučine ljeta u Hercegovini?
Da, da, onaj karakterističan i jednoličan zvuk od koga se nemoguće odbraniti, onaj koji vas potom u životu prati kao sjenka i čujete ga čim vidite sliku krša. A čime je pjesnik Vlado Puljić postigao taj zvučni element koji mu osigurava antologijsku kontekstualizaciju pjesme “Sunce”. Čime je “ozvučio” pjesmu, dodao joj muziku i pojačao doživljaj prostora, a to uspijeva samo majstorima stiha i onim koji dosljedno poštuju vlastito iskustvo proživljenog. Samo u trenucima kada nas preplave emocije i nostalgija mi peglamo naše predstave izvučene iz našeg iskustva, a višak emocije nije prijatelj dobroj umjetnosti i sve dovodimo u ravan nerealnih slika o bogatstvu i ljepoti našeg podneblja.
LJUBAV PREMA ZAVIČAJU
Onda takvu povećanu vrućicu zovemo ljubavlju prema zavičaju, zaboravljajući kako je svaka ljubav, doista, slijepa. Puljić je uspio zauzdati toga zaigranog ata egzaltacije, pa mu zato više vjerujemo. Njegov doživljaj stoga je uvjerljiv. Da onda, konačno, odgovorimo kojim sredstvima je uspio pjesnik producirati doživljaj zvuka, a ta dimenzija nije moguća na slici, a evo jest u stihu; visokofrekventni suglasnici s, c, ž, u riječima ose, sunce, žalce, trsovi, suhoj, cvrčku (frekvencijska vrijednost od 4.800 do 12.000 Hz) opetovano se ponavljaju u svakom stihu, gdje se vidi svijest pjesnikova o njihovoj vrijednosti i intencionalna potreba za takvim opetovanjem, pa je očekivani učinak doživljaja sasvim prisutan, gotovo opipljiv, sonoran do bola, sjajna zvučna kulisa slici podneva. Ovo je jedan od najjačih stilogenih elemenata poetike moderne i fonetike pjesme, a sjećamo ga se kod Vladimira Nazora, u hrvatskoj književnosti (Cvrčak), pa u lirici Hamze Hume, kada zvuk postaje primarni znak doživljaja prostora pjesme. Stilistička kritika treba pjesnikov izraz percipirati i proučavati, nošena dubokim osvjedočenjem “da se upravo na jeziku najpotpunije očituje i univerzalni i individualni karakter pjesničkog djela, da upravo na takozvanoj formi pisac ostavlja toliko ‘otisaka prstiju’, da ga je lako identificirati, proniknuti u njegove namjere i naći korijene njegovu stvaranju”. (Ivo Frangeš, Stilističke studije, Zagreb, 1959) A kad smo kod stilema i stilogena, neobičnu usporedbu (kao na tavi/cvrči sunce) doživljavamo dvojako, sliku tave sa razlivenim jajem na oko, na prvoj razini, te zvučnu kulisu proizvedenu cvrčanjanjem, na drugoj, pa se doživljaj upotpunjuje, usavršava baš kao Puljićeva likovna i poetska struktura.
Varirajući lajtmotiv, tema na slikama u kojoj ćete redovno naći Vladu Puljića, jesu šipci/narovi, omiljeni motiv hercegovačkih slikara i višestruki simbol plodnosti te blagodarnosti hercegovačke zemlje. Šipak je potpuni kontrapunkt onoj sprženoj mediteranskoj zemlji i onoj pustinji o kojoj piše Evans u svom putopisu. Ali ovaj simbol, zbog svoje zaokruženosti, cjelovitosti i sveopće zaštićenosti, prevazilazi granice lokalnog značenja i zadobiva neku vrstu kosmičke i životne punine kojoj težimo, kao nekoj nirvani, kao u čovjekovoj utopiji, koja se nikada neće opredmetiti. Nečemu čemu čovjek teži. Dakle, za Puljića su šipci ono što su “za flamanske slikare tulipani” ili što su “za Van Gogha suncokreti”, nešto čemu se umjetnik opetovano vraća uvijek kad hoće izraziti plodnost i čudesno bogatstvo rodnog podneblja. Da se razumijemo, bogatstvu njegove zemlje doprinose i drugi plodovi na njegovim slikama (smokve, grožđe ili slike Beračice smokava, Beračice grožđa i dr), pri čemu valja reći kako su šipci, prije svega, likovni izazov i slikarski motiv pa tek onda simbol kojemu učitavamo značenje.
Odmah zatim Puljić kontrastira tom bogatstvu i raskošnom izobilju Hercegove zemlje, slikom “Hercegovačka sirotinja”, 1961. ulje/platno, postavljajući posve antitetički i drugi narativ, onaj sirotinjski, u kojem je centralna figura žena bez muža, potom, suosjećajno naslonjene na mater, dvije djevojčice, naravno svi u seljačkoj odori i konačno hraniteljka krava pije iz kravljače spirine, prije negoli joj jelo otmu i pojedu kokoši. Ovakvim kontrastom, s dvije potpuno oprečne poetike, bogatstva i siromaštva, Puljić intenzivira doživljaj rodnog podneblja, čini ga uvjerljivijim i tačnijim, pri čemu prva slika pojačava dojam drugoj, a druga, opet, to isto čini prvoj, pa su na horizontu, u konačnici, vidljivije obje zajedno. Potpuno istu priču ilustrira zorno Puljićeva socijalna pjesma “Gunj”, ona isto tako čini kontrapunkt onom izobilju jesenske berbe, djeluje upozoravajuće, umirujuće, opominjujuće, bilo je i ružnih dana. Zavičaj nije samo poznati i dragi pejzaž, rodna kuća i lijepo sjećanje na sebe nekadašnjeg, on može biti istovremeno ružno, neizbrisivo i frustrirajuće sjećanje i ponižavajuća uspomena. Život nije uvijek prijatnost, kao ni neprijatnost, ali čovjek svjedoči svim mijenama podjednako.
TOPLI GUNJ IMATI
“Donijela ga baba u ruhu,/pokrivala se s njime mati/i petero goluždravih Puljića /golicao je po trbuhu,/bi sreća topli gunj imati”. Gunj u pjesmi prestaje biti socijalni statusni simbol i, potiskujući prvotno značenje, izrasta u neku vrstu nebeskog pokrivača koji toplinom grije onaj mali dio kosmosa dat malim Puljićima, razumije se, posredstvom babine i majčine ljubavi utkane u taj komad tkala.
Obje Puljićeve priče, i ona o bogatstvu i ona o siromaštvu njegova rodnog podneblja, izražene nekad riječju, a drugi put slikom, potpuno su tačne i uvjerljive. One se ciklično smjenjuju upravo prema ovome Puljićevom kontrastu, ljepota i ružnoća naporedo, red izobilja i rodnih godina, pa red gladi i nerodice, onda vrijeme suše i kišnih “slapova”, vrijeme mira, pa vrijeme nemira, vrijeme Erosa, pa vladavina Tanatosa. A zar je u životu negdje drugdje drugačije? Eto zašto vrijedi “gubiti” vrijeme nad djelom Vlade Puljića, slikara i pjesnika istovremeno.
Oslobođenje.ba, Alija Pirić