104 godine antologijske pjesme

25. VELJAČE 1916. TIN UJEVIĆ NAPISAO ‘SVAKIDAŠNJU JADIKOVKU’

U Parizu je doživio slom, i taj velegrad je poprište njegovog velikog pada, od čijih se posljedica neće više nikada oporaviti.

U razgovoru sa Stevom Ostojićem pjesnik ju je izdvojio kao svoju najdražu pjesmu. U toj pjesmi Ujević svjedoči svoj ispit savjesti i raspone svoje intimne drame. Sto godina nakon nastanka te veličanstvene pjesme istaknuti umjetnici govore i tumače “Svakidašnju jadikovku” svatko iz svog iskustva.

“Svakidašnja jadikovka” je zato jadikovka što lamentira nad definitivnim gubicima s kojima se Ujević ni kao mislilac ni kao liričar nikada nije pristao pomiriti.

Premda je u njoj izrazio svoje osobne nevolje, prije svega je to izraz ljudskog nezadovoljstva, individualne pobune osamljenika i nezadovoljnog čovjeka, pritisnutog staračkim razočaranjem i neispunjenim mladenačkim čežnjama i žudnjama za srećom, za ljubavlju, svjetlošću i vedrinom.

Tin Ujević napisao je 1953. za beogradski tjednik NIN da je “Svakidašnja jadikovka” najskromnija, najjednostavnija, najnarodnija (u smislu najpučkija i u suglasnom smislu) i, možda, i najpopularnija pjesma. [Izvor: Moderna vremena ]

Tin Ujević: “POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU” – u izboru i interpretaciji Roberta Kurbaše, knjiga s CD-om

Autor

Tin UJEVIĆ

Opis

U specijalnom izdanju “Pobratimstva lica u svemiru” poslušajte kako Robert Kurbaša čita poeziju pjesničkog barda Tina Ujevića. „Danas, cijelo jedno stoljeće nakon Tinova rođenja, poezija kao da je iščeznula iz naših života, a nekoć je imala moć da mijenja stvarnost i donosi svjetlo, radost i znanje u njih. Poezija možda nikada nije bila namijenjena širokom krugu ljudi, ali je imala znatno veći utjecaj na društvo nego danas. A Ujevićeva riječ žeže i tijesno joj je u grlu i željna je da zavapi”, zapisao je u predgovoru tiskanog izdanja Kurbaša, koji od 2009. godine na kazališnim daskama izvodi monodramu “Ispit savjesti” nastalu prema Ujevićevoj prozi.

Izdavač  | ŠKOLSKA KNJIGA

 

ANALIZA PJESME > Svakidašnja jadikovka

Pjesma originalno pripada Ujevićevoj prvoj tiskanoj zbirci pjesama “Lelek srebra” iz 1920. godine. Njegovi pjesnički početci u toj zbirci odlikuju se usmjerenosti prema vjerskim, egzistencijalnim/duhovnim kao i domoljubnim motivima. Ujedno, zbirka je odraz zaokreta u hrvatskoj književnosti s početka 20. stoljeća, u koju ubrajamo i djela drugih pisaca, sličnih tematskih i motivskih opredjeljenja, kao što je primjerice lirika Antuna Branka Šimića.

“Svakidašnja jadikovka” jedna je od takvih egzistencijalnih pjesama, koja propitkuje ljudsku sudbinu. Lirski subjekt koji se izražava u prvom licu jednine opterećen je brojnim propitivanjima samoće, prolaznosti života. Pjesma govori i o njegovoj potrebi za ljubavlju, osjećajem smiraja i željom za pripadnosti nekomu ili nečemu. Glavni motivi koji potvrđuju ideju pjesme su samoća, slabost, otuđenost, umor. Pjesma počinje antologijskim stihovima, koji se često citiraju: “Kako je teško biti slab,/ kako je teško biti sam,/ i biti star, a biti mlad!” Ti stihovi, koji čine prvu strofu, ujedno su i nagovještaj sadržaja pjesme. Paradoks koji je sadržan u stihu “i biti star, a biti mlad“ može se tumačiti kao pjesnikova motivacija za pisanje pjesme, jer govori o osjećaju izgubljenosti i protraćenosti života u mladim godinama. Taj osjećaj “izgubljenosti” pjesnik objašnjava narednim stihovima. U drugoj strofi navodi kako je osamljen, bez igdje ikoga, a to ga dovodi i do slabosti i očaja. “Izgubljenost” i otuđenost od samoga sebe izražena je i paradoksom u trećoj strofi: “I gaziti po cestama,/i biti gažen u blatu“.

Motiv “zvjezdanosti” popularan je u lirici ranih hrvatskih modernista, pa nije zaobišao ni Ujevićevo pjesništvo. Za Ujevića su zvijezde ideal koji treba dosegnuti, a “bez sjaja zvijezde na nebu” on ne vidi sreću u životu. Sam je, slab, pogažen, a ni zvijezde mu ne sjaje. Pjesnik gradacijski pojačava emocionalni naboj pjesme, koji se kreće od osjećaja samoće u prvoj strofi, preko slabosti i nemoći, te eskalira potpunim jadom i očajem. U petoj strofi pojavljuje se invokacija: “O Bože, Bože”, koja se u pjesmi pojavljuje još četiri puta na početku strofa. Mnoštvom biblijskih pjesničkih slika, subjekt se poistovjećuje s patnjom Isusa Krista: “Sin tvoj putuje… po trnju i kamenju“, “plamen na rukama“, “kalež otrova“. Jadikovka o samoći izražena je u najviše stihova: “I nema sestre, ni brata,/ i nema oca ni majke,/ i nema drage ni druga“, “i sam samcat putuje“. Pojedini stihovi odražavaju i razočaranje: “O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao“. Pjesnik osjeća da ga je Bog napustio i da zato sada luta svijetom, bez igdje ikoga, kao Isus na križu koji zaziva Oca: “Bože, Bože, zašto si me ostavio?

Izlaz iz ovih osjećaja koji guše, muče i pale pjesnika vidi u “besjedi”, “moćnoj riječi” koja će mu biti odgovor od Boga. Početak Ivanovog evanđelja “u početku bijaše riječ” na ovaj način biva simbolički prisutan u pjesmi, što pridonosi uzvišenosti, ali i svetosti tona pjesme. Odgovor koji pjesnik očekuje je: “i ljubav, ili sveta smrt“, jer “mučno je, najmučnije,/ biti već star, a tako mlad!

Jedna od estetski i stilski najbogatijih Ujevićevih pjesama odiše majstorskim pjesničkim umijećem. Forma pjesme i njena kompozicija igraju značajnu ulogu u općem dojmu. Kompoziciju čini dvadeset i jedna strofa (tercina), pisana nerimovanim osmercima. Od stilskih figura nalazimo paradoks (“i biti star, a biti mlad“) koji je ujedno i kontrast; anaforu – ponavljanje riječi na početku stihova (“i nema sestre ni brata,/ i nema oca ni majke“; “Jer mi je mučno biti slab,/ jer mi je mučno biti sam“); polisindeton (veznici “i” i “jer”), retoričko pitanje (“i komu da se potuži?“), metafore (“Ta besjeda je lomača“), ali među njima možda su najbrojniji epiteti (blistava obećanja, krvave noge, ranjeno srce, umorne kosti, zamračena pučina, gorak vijenac pelina). Ujevićevo pjesništvo generalno odlikuje i upotreba arhaizama, koji ne izostaju ni u ovoj pjesmi (pečalno, ilinštak, glavnja).

Pjesma je poruka svima onima koji se osjećaju zaglavljeno u svojoj koži, jer su usamljeni, otuđeni, bez ljubavi i jasnih ambicija da nisu sami u svojim problemima, nego da dijele “jadikovku” čovječanstva. Treba težiti idealima, vlastitim zvijezdama i živjeti dok si mlad, jer kad čovjeka stigne starost, sve postaje manje ostvarivo. [Izvor: lektire.hr ]

Skolska lektira

1148 Posjeta 2 Posjeta danas