Životopis Veleža po matičnim knjigama, počinje 26. juna 1922. godine pod imenom Radnički šport klub Velež. Rođen je, zaista na poljani, kod Sjevernog logora. Dobio je ime po obližnjoj planini Velež, koja je opet, poput Makedonskog grada Velesha, nazvana po imenu starog slavenskog božanstva, “Velesh”. Bilo je prije toga više prijedloga kako da se zove, neki su bili: Radnik, Napredak, Sloga, Jedinstvo…
Prvi predsjednik Veleža bio je Anđelko Vlaho a potpredsjednik Ranko Slijepčević. Prvi sekretar kluba je bio Borivoje Janjoš a drugi sekretar Ljubomir Basta.
Za prvog kapitena tima izabran je Lazar Radić. Nakon što su tadašnje vlasti, nakon dva mjeseca provjeravanja „podobnosti“ članova uprave, odobrile rad kluba, krenulo se sa odigravanjem prvih utakmica, a rivali su bile mahalske ekipe.
Startovao je sa ekipom: Marko Vučijak, Ljubo Zrimšek, Savo Turanjin, Mile Pavić, Lazar Radić, Milan Rajković, Bogdan Tepšić, Ranko Slijepčević, Branko Turanjanin, Savo Medan i jedan još nepoznat čovjek iz Srbije, koji je u Mostaru tražio posao.
U dvadesetim i tridesetim godinama prošlog vijeka kalio se tim, koji je igrao po regionalnim ligama, i većinom sa protivnicima iz regije. S iskustvom su došle i prve pobjede, a Velež je bio rado viđen gost, pogotovo kada su radnički klubovi u pitanju.
Upravo zbog toga, tadašnjoj vlasti je smetao rad kluba, pa su igrači i simpatizeri bili pod stalnom torturom policije, a vrhunac je stigao 1940 godine, kada je zabranjen rad kluba.
Naime, na godišnjicu napada Hitlerove Njemačke na Poljsku, 1.septembra 1940. u Mostaru su prijateljsku utakmicu odigrali Velež i podgorička Crna Gora, a poslije utakmice, fudbaleri oba tima, zajedno sa svim prisutnim na utakmici, krenuli su ulicama Mostara demonstrirajući protiv tadašnjeg režima, uzvikivajući parole “Dole fašizam”. Tada je policija na demonstracije odgovorila oružjem, pala je i prva krv, a dva dana kasnije službeno je zabranjen rad FK Velež.
I pored toga, u ilegali je djelovao FK Velež, a 22. decembra 1940. odigrana je i posljednja utakmica pred rat, i to protiv također zabranjenog Splita, u ovom gradu na jadranskoj obali.
Nakon toga uslijedio je Drugi svjetski rat, a gotovo svi članovi i simpatizeri crvenog kluba od prvog dana su se uključili u borbu protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača, a kraj rata nije dočekalo njih 77, koji su položili život za slobodu domovine.
Marta 1945. Velež je, poslije gotovo petogodišnjeg prislinog mirovanja, obnovljen. Najprije se takmičio u Oblasno Podsaveznoj, zatim Republičkoj, Trećoj i Drugoj ligi, da bi napokon 1952. postao član Prve savezne lige. Premijera u toj eliti igrana je u Mostaru protiv Crvene Zvezde, a u tom timu Rođenih bili su: Žarko Barbarić, Mensud “Peko” Dilberović, Dane Prajo, Anton Bolfek, Hamdija Ćemalović, Vlado Slišković, Muhamed Mujić, Hasan “Sirle” Momić, Haldun Leo Hrvić i Slavko Hudarin.
Međutim, među najboljima u SFR Jugoslaviji su bili samo jedno ljeto.
Velež se u prvoligaše vratio u sezoni 1955/56. i ostaje u ovoj konkurenciji sve do rapada Jugoslavije. Igrao je sve do sezone 1991/92.. Najveće uspjehe u prvenstvu bivše države ostvario je u sezonama: 1972/73, 1973/74 i 1987/88. kada je na kraju sezone osvajao drugo mjesto. Titula prvaka mu je najbliža bila 1973/74, ali od nje ga je odvojila samo gol razlika. Na kraju jesenje etape 1987/88 ciljnu vrpcu presjekao je prvi.
Rođeni su četiri puta bili finalisti Kupa Jugoslavije. Dva puta su osvojili veliki srebreni trofej što je i najveći uspjeh jednog bh kluba u tom takmičenju.
Velež je prvi put bio finalista Kupa 1958. Akteri toga događaja su bili: Zdravko Brkljačić, Mensud Dilberović, Meho Handžić, Zdravko Rodin, Nikola Benco, Kruno Radiljević (kapiten), Milan Maksimović, Franjo Džidić, Omer Oručević, Šefik Alajbegović i Milorad Lazović. Tada je ekipu vodio Radomir Ćabrić, a protivnik je bila FK Crvena Zvezda. Rezultat je bio 0:4 za Crvenu Zvezdu.
Do prvog trofeja u Kupu su stigli 1981 kada su pod dirigentskom palicom asa Miloša Milutinovića trofej izborila trinaestorica veličanstvenih: Enver Marić (kapiten), Avdo Kalajdžić, Aleksandar Micić , Dubravko Ledić, Vladimir Matijević, Veselin Durasović, Dragan Okuka (1), Blaž Slišković, Vahid Halilhodžić (2), Adnan Međedović, Vladimir Skočajić i rezerve Momčilo Vukoje i Mirsad Mulahasanović.U finalu je pobijeđen Željezničar iz Sarajeva rezultatom 3:2.
Pet godina kasnije Veležovci stižu do svog drugog trofeja u Kupu. Tog sunčanog maja 1986. s velikim srebrenim peharom počasni krug su otrčali: Vukašin Petranović, Draženko Prskalo, Goran Jurić, Nenad Bijedić(2), Vladimir Matijević (kapiten), Ismet Šišić, Sead Kajtaz, Vladimir Skočajić, Predrag Jurić(1), Anel Karabeg (Vladimir Gudelj) i Semir Tuce. Njihov strateg bio je Duško Bajević, a u finalu je savladan Dinamo Zagreb sa 3:1.
Posljednje učešće Rođenih u Kupu bilo je 1989. Igrali su: V. Petranović, Mili Hadžiabdić, Ismet Šišić (Ahmed Gosto), Ivica Barbarić, Veselin Durasović, Ibro Rahimić, Zijad Repak, Zdenko Repak (Damir Cerkić), Predrag Jurić, Anel Karabeg i Semir Tuce (kapiten) Predvodio ih je Žarko Barbarić, protivnik je bio FK Partizan a rezultat 6:1.
Rođeni su šest puta izlazili na zvaničnu evropsku scenu: četiri puta u Kupu Uefa, dva puta u Kup pobjednika kupova. Najuspješnije su učestvovali od jeseni 1974. do proljeća 1975. kada su stigli do četvrtfinala Kupa UEFA. Do tada su eliminisali moskovskog Spartaka, zatim bečki Rapid i engleski Derby County, da bi sa golom manjka (1:0, 0:2) stali u holandskom gradu Enshendeu potiv Twentea. A u tom čvrstom koračanju po starom konitinentu, dres Veleža su nosili:
Slobodan Mrgan, Miomir Meter, Džemal Hadžiabdić, Marko Colić, Boro Primorac, Vladimir Pecelj, Jadranko Topic, Vahid Halilhodžić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Momčilo Vukoje, zatim Slavko Njeguš, Mirsad Mulahasanović, Dubravko Ledić, Marijan Kvesić, Milidrag Hodžić, Dragan Okuka i Ahmed Glavović predvođeni strategom Sulejmanom Sulom Repcom.
Godine 1988. Velež je stigao do osmine finala Kupa Uefa, s trenerom Žarkom Barbarićem. Ostat će upamćen i veliki dvoboj sa slavnom Borusijom Dortmund. Na prepunom Bijelom Brijegu, pred više od 33.000 gledaoca Velež je slavio sa 2:1, ali nažalost rezultat iz Dortmunda je glasio 2:0 u korist Borusije.
Velež je bio finalista Srednjoevropskog kupa 1975 godine i pobjednik Balkanskog kupa 1981 godine. Učestvovao je i u Rapan kupu (1962. i 1963.). Rođeni su imali i nekoliko uspješnih turneja po inostranstvu. To su, prije svih, one po Srednjoj i Južnoj Americi i po Dalekom istoku i Australiji.
Mostar i Velež su od 1965. do 1992. bili domaćini najuglednijeg evropskog turnira u zimskom razdoblju.
U Veležu je stasao veliki broj državnih reprezentativaca, članova svih selekcija. Neki su to postali još u dresu matičnog kluba. I ovaj je spisak dugačak. U državnoj reprezentaciji igrali su: Enver Marić, Boro Primorac, Džemal Hadžiabdić, Blaž Slišković, Vladimir Matijević, Ivica Barbarić, Sead Kajtaz, Muhamed Mujić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Vahid Halihodžić, Predrag Jurić, Semir Tuce i Meho Kodro.
Jedna od žrtava velikohrvatske agresije na BIH je bio i FK Velež , koji je protjeran sa stadiona pod Bijelim brijegom, i danas svoje utakmice igraju na stadionu u Vrapčićima.
FK Velež
1840 Posjeta 1 Posjeta danas