Jedan je na desnom ramenu i piše dobra djela. Drugi je na lijevom i piše loša djela. Samo pišu, ne petljaju se. Odavno ja slutim da neki ljudi imaju posebnu privilegiju, a samo Bog pouzdano zna. Slutim da im onaj sa desnog ramene daje uputu, dedera ovako, a onaj sa lijevog unaprijed upozori da nešto ne valja. To su, valjda, Dobri.Čaršija je sa naše strane počinjala tržnicom. Meso se kupovalo kod Pere, kod njega nije bilo svinjetine, hljeb kod moga oca, Đođe, Somundžije. Najbolje su lubenice bile kod Atifa Kare i kod Mađara, koji je svako ljeto bio sa nama, a ni ime čovjeku nismo naučili. Najbliža prodavnica u čaršiji bila je kod Hajre, preko puta džamije. Bliža nam je bila ona kod gimnazije, kod naše komšinice, teta Seke, ali to nije bilo u čaršiji. Znali smo od koga šta kupujemo, mada ništa nije bilo privatno. U modi je bila personifikacija, ljudska imena i lica, a ne privatizacija.
Od moje kuće, do početka čaršije, dakle do tržnice, ima ravno šeststotina koraka. Na sredokraći puta, na tristotom koraku, kuća je Muharema Berkinog. Ovo je bitno, jer je samo nekoliko koraka dalje kuća drugog Muharema, Dikinog. Isto kako je Muharem bio Berkin, tako je i Berka bila Muharemova. E, još od tada ja slutim da neki ljudi sa melecima imaju poseban odnos.
Kad bi nas nana ili mati poslale u čaršiju, da nešto kupimo, morali smo proći pokraj Berkine kuće. Berka je veći dio godine provodila na verandi, koja je bila pripremljena za ugodan boravak i kada bismo brat ili ja naišli, ona bi nas zovnula: Tarike, Faruke, ho'š to, sine, u čaršiju. De i meni kupi… I onda bi uslijedila neka sitna narudžba, hljeb ili mlijeko, cigarete ili neko povrće. Ili samo bombone. Uvijek bi nam dala znatno više novca od potrebnog za naručenu robu. Ako je hljeb koštao, recimo, dvije stoje, ona bi nam dala pet stoja. Otišli bismo, kupili, a kad bismo joj vraćali kusur, ona bi nam rekla: Kakav, Boga ti, kusur, to je vama. Kad bi naručila bombone, nama su bile i bombone i kusur. Svaki put, bez izuzetka, Berka bi kusur ustupala nama. Ako me je neko naučio vrijednosti bakšiša i kusura, onda je to naša rahmetli Berka.
Berka nas je znala pozvati, Tarike, Faruke, hod'te djeco ‘vamo, da nešto vidite. A onda bi iz neke, samo njoj poznate sehare izvukla knjigu. Mnogo je knjiga nama Berka poklonila. Još mi neke priče iz Berkinih knjiga zvone u glavi. Djed Som, Mazge, Izviđači Vidrinog jezera… I ne vraćajte, Boga ti, nek’ stoji kod vas.
Nikad Berka nijedno dijete nije mrko pogledala. Ako još nije bila penzija, našla bi makar jabuku, ili neki kolač. Imala je čudesnu moć da svoju djecu, Enisu, Enu i Edu, ne odvaja od druge. Ne tuđe, jer svi smo mi bili njeni. Znala je i sa travama, pravila mehleme i čajeve, liječila ljude i ublažavala im boli. Nikad i nikome taj svoj trud nije naplatila.
Rekoh li vam da slutim da neki ljudi sa melecima imaju posebnu vezu još na ovom svijetu. I tamo gdje je sada, opet slutim, naša Berka sa melecima ravnopravno razgovara, uživajući u plodovima svojih kusura, knjiga i mehlema.
Jer na kraju, kad se svedu svi računi i vrate svi kusuri, naše je samo ono što smo spremni dati.
Tarik Dodic, F.B.