Bosanska kriza (poznata i kao aneksiona kriza) je politička kriza koja je trajala tokom 1908. i 1909. zbog aneksije Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, izvršene proglasom cara Franca Jozefa 7. oktobra 1908. godine.
Aktom aneksije, izvedenim bez prethodnog sporazuma sa velikim silama, koje su joj na Berlinskom kongresu dale mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska je izvršila povredu međunarodnih ugovora i izazvala burne proteste u Evropi. U Srbiji je aneksija izazvala veliko uzbuđenje, jer se osjećalo da se Austrija time učvršćuje na Balkanu. Na stranu Srbije staje Rusija jer se boji da Austro-Ugarska ne bude vodeća sila na Balkanu. Ali uz Austriju staje Njemačka. Rusija zbog toga popušta što je u Beogradu shvaćeno kao izdaja Srba.
Pod pritiskom opšteg neraspoloženja u Evropi, Austro-Ugarska i Osmansko carstvo 26. februara 1909. sklapaju sporazum prema kojem Austro-Ugarska stiče puno pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali se i obvezuje da će se povući iz Novopazarskog sandžaka, da će zajamčiti punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istanbulu odštetu od 2,5 miliona turskih funti (54 miliona austrougarskih kruna) u zlatu kao naknadu za aneksiju Bosne i Hercegovine.Tekst sporazuma potpisali su austrougarski ambasador Giovanni Marchese Pallavicini s jedne strane i veliki vezir Hussein Hilmi i vršilac dužnosti osmanskog ministra vanjskih poslova Džibril Noradounghian. Riječ aneksija je pažljivo izbjegnuta. U članu II proglašava se da je ovaj Protokol jedini važeći dokument koji zamjenjuje sve prethodne i da sadrži “nouvel état des choses” (novo stanje stvari). Zadnja stranica teksta zahtijeva ratifikaciju u roku od dva mjeseca. Berlinskim sporazumom iz aprila 1909. ova kriza se završava.
PROTOKOL IZMEĐU AUSTRO-UGARSKE I TURSKE
Potpisano 26. februara 1909.
Vlada Osmanskog carstva i Carska i Kraljevska dvojna vlada Austro-Ugarske, želeći da se riješe zajedničkim dogovorom, neka pitanja između njih, dole potpisani Husein Hilmi Paša, veliki vezir, Džibril Effendi Noradounghian, vršilac dužnosti carskog ministra vanjskih poslova, i Jean, Marquis Pallavicini, izvanredni i opunomoćeni ambasador Austro-Ugarske, propisno ovlašteni od svojih vlada, dogovorili su se sljedećim odredbama:
ČLAN 1.
Austro-Ugarska izjavljuje da se izričito odriče svih prava koja su joj dodijeljena Berlinskim ugovorom i Carigradskom konvencijom, od 21. aprila 1879. godine, u vezi s bivšim Novopazarskim sandžakom.
ČLAN 2.
Konvencija od 21. aprila 1879. godine, kao i protest Visoke Porte protiv odluke dvojne vlade Austro-Ugarske o Bosni i Hercegovini i sve druge odredbe ili odredbe koje postoje između visokih ugovornih strana i suprotne Odluka se ukidaju i zamjenjuju ovim Protokolom u kojem se navodi da su sva neslaganja u vezi s ovim dvjema provincijama razjašnjena između njih, te da osmanska vlada izričito priznaje novo stanje stvari u Bosni i Hercegovini stvoreno navedenom odlukom.
ČLAN 3.
Stanovnici iz Bosne i Hercegovine koji su u Turskoj (s izuzetkom osoba navedenih u bilješkama koje razmjenjuju ugovorne strane nakon ratifikacije ovog protokola), kao i osmanski državljani, rodom iz različitih dijelova Otomanskog carstva, koji su putovali ili trajno boravili u Bosni i Hercegovini, zadržaće osmansko državljanstvo kao i do sada. Stanovnici Bosne i Hercegovine sa prebivalištem u ovim pokrajinama slobodni su da emigriraju u Osmansko carstvo, u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine, kao i do sada, te da će biti primljeni u Tursku kao Osmanlije. Potonji, kao i rođeni u Bosni i Hercegovini, koji su zapravo u Turskoj, uvijek imaju pravo slobodno raspolagati svojom nekretninom koja se nalazi u Bosni i Hercegovini, davati je u zakup ili upravljati njome direktno ili putem trećih strana .
Podrazumijeva se da će se stanovnici Bosne i Hercegovine, koji, bez namjere da emigriraju, u budućnosti odlaziti u Tursku, tretirati na istoj osnovi kao i austrijski ili ugarski državljani.
ČLAN 4.
Sloboda i poštovanje islamske religije biće osigurani, kao i do sada, osobama koje žive ili borave u Bosni i Hercegovini.
Muslimani će nastaviti da uživaju ista građanska i politička prava kao i svi stanovnici Bosne i Hercegovine koji pripadaju drugim religijama.
Ime njegovog carskog veličanstva sultana kao halife i dalje će se izgovarati u javnim molitvama muslimana.
Prava vjerskih ustanova (vakufi) će se poštovati, kao što je to bio slučaj i do sada, i neće biti smetnje u odnosima muslimana sa njihovim duhovnim vođama, koji će, kao i uvijek, biti podvrgnuti šejh-ul-islamu u Carigradu koji će davati menšuru Reis-ul-ulemi.
ČLAN 5.
Arbitražna odluka koja je donijela odluku da, prema Osmanskom zemljišnom zakonu, Osmanska država posjeduje nekretnine različitih vrsta u Bosni i Hercegovini, dvojna vlada Austro-Ugarske pristaje da plati u Carigradu u roku od petnaest dana, nakon ratifikacije ovog Protokola, za Osmansku vladu, iznos od dva i po miliona turskih funti, u zlatu, kao vrijednost ove nekretnine.
ČLAN 6.
Austro-Ugarska se slaže da sa Turskom zaključi u roku od dvije godine, računajući od datuma ratifikacije ovog Protokola na osnovu evropskog javnog prava, trgovinski ugovor, koji će imati prednost u odnosu na druge trgovinske sporazume. Visoka Porta će poštovati zakon na istoj osnovi.
U međuvremenu, Austro-Ugarska pristaje, nakon perioda od petnaest dana od ratifikacije ovog akta, na povećanje od jedanaest na petnaest posto carina u Turskoj, kao i na uspostavljanje novih monopola, ili prethodnih naplata poreza na potrošnju na pet sljedećih artikala: petrolej, cigaretni papiri, šibice, alkoholi, igraće karte, sve to pod uvjetom da se isti tretman primjenjuje u isto vrijeme i bez diskriminacije na uvoz iz drugih zemalja.
Što se tiče uvoza artikala koji su predmet monopola, upravljanje ovim monopolima je obavezno da se snabdjeva predmetima austrijske ili mađarske proizvodnje, nakon postotka utvrđenog na osnovu godišnjeg uvoza istih artikala, pod uslovom da se cijene koje se nude za isporuku artikala monopola slažu sa situacijom na tržištu u vrijeme kupovine, uzimajući u obzir kvalitete robe koja će se dostaviti i prosječnu cijenu, koja je zabilježena u posljednje tri godine za navedene kvalitete. Podrazumjeva se da je Turska, umjesto uspostavljanja novih monopola na pet gore pomenutih artikala, odlučila da uvede porez na potrošnju, ovi porezi bi bili u istom stepenu nametnuti sličnim proizvodima Turske i svake druge nacije.
ČLAN 7.
Prepoznajući carsko pravo Osmanske vlade nad poštanskom službom, dvojna vlada Austro-Ugarske se slaže da, nakon ratifikacije ovog akta, zatvori carinske poštanske urede koji postoje u Turskoj, na lokalitetima u kojima ne postoje druge strane pošte. Ona se dalje slaže da se zatvore i druge Carske i Kraljevske pošte u Osmanskom carstvu, srazmjerno ovlastima koje poštanski uredi imaju u Turskoj.
ČLAN 8.
Visoka Porta predlaže, na evropskoj konferenciji ili na neki drugi način, da započne pregovore sa velikim silama zainteresovanim u cilju okončanja predaje Turskoj, zamjenjujući taj režim pravilima međunarodnog prava, Austro-Ugarska, priznajući namjere Visoke Porta dobro utemeljenim, izjavljuje da je od ovog trenutka voljna da Porti pruži punu i iskrenu podršku u tu svrhu.
ČLAN 9.
Ovaj protokol će biti ratifikovan i stupiće na snagu odmah nakon razmjene ratifikacija. Ratifikacije će se razmjeniti u Carigradu što je prije moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca.
Sastavljeno u dva primjerka u Carigradu, 26. februara 1909. godine.
HUSSEIN HILMI GABRIEL NORADOUNGHIAN PALLAVICINI
Historija.info
Prijedlog: Kemal Mahić