Sjećanje na Mahmuta Konjhodžić Mahu – „Mahu sadžaka“ najvećeg pčelara u ovom kraju!

Ljubuške „liske“ su mu govorile:“Sad su ti, Maho, pare u letu“. Uspio je imati 180 košnica. Uspio je kupiti 19 dunuma zemlje i sve to ostaviti Dervinoj i Behkinoj djeci!

U đerdanu uspomena i nekrologa, koje niže prof, Kemal Mahić za portal ljubušaci.com, zadržali smo se na „skici za portret“ Mahmuta Konjhodžić Mahe, koji je živio od 1922. do 1992. godine.. U Ljubuškom su ga zvali „Maho Sadžak“. Imao je veoma buran život….

Maho je bio sin Muhameda Konjhodžića i majke Hafize rođene Mahić. Oni su u Ljubuškom pored Mahe, rodili i Dervu Konjhodžića (1930-1975) i Behku Konjhodžić, udatu Duvnjak (1927-2004).

Porodica Konjhodžić je živjela većinom u Glavici u kući koja je kupljena od Salke Terzića. Mahin otac, Muhamed je bio zanatlija i kućni majstor, a njegova majka Hafiza je bila zaposlena u Duhanskoj stanici. Penzionisana je 1948.godine, pa je penziju „uživala“ 36 godina!

Maho je završio osnovnu školu i mekteb u Ljubuškom, da bi “realku“ pohađao u Mostaru. Iznenađujući je podatak da je Maho pohađao Srednju veterinarsku školu u Tuzli kao prvi od Bošnjaka iz Ljubuškog. Drugi svjetski rat zatekao ga je u „konjičkoj bojni“ u Doboju.

Zbog vojnikovanja kao veterinarski tehničar i bojovnik, nekon II svjetskog rata osuđen je na petogodišnju zatvorsku kaznu koju je odslužio u Splitu i Dalmaciji (1945-1950). Ono što je bilo korisno iz tih „zatvorskih dana“ je činjenica da je Maho usavršio kamenoklesarski zanat po kamenolomima Dalmacije. Tim zanatom će se baviti do kraja aktivnog života.

U Ljubuškom se Maho posvetio građevinarstvu. Bio je cijenjen majstor jer su njegova predhodna djela bila njegov krasnopis. Ono što je fasciniralo kod Mahe je njegov pristup djeci na Gožulju, Glavici, Pobrišću..

„Ko ne voli djecu, životinje i prirodu nije ni trebao dolaziti na ovu planetu! Promašio je barem 1 milion kilometara! – znao ja kazati za života Maho.
A Maho je znao okupiti dječake od 8-12 godina,šaliti se sa njima i darivati ih rahat-lokumima, napolitankama, bombonama…

Nije jednostavno bilo „zaraditi“poklon od Mahe. Uvijek je tu bila neka „jednočinka“ u kojoj je Maho bio „režiser“ iza scene. Teme dječijeg rivaliteta su bile: “ko je bolji nogometaš“, “ko je brži“, “ko je jači“  itd. Odmah bi se djeca „povaljivala“, hrvala, svađala, a Maho bi onda uživao…
Bila bi to „otvorena scena“ u kojoj je dominirao „svijet igre“. Maho bi tada bio menađer, trener, sudac. Osim „svijeta igre“ Maho bi sa djecom stvarao „svijet iluzija“. Gledano iz sadašnje perspektive, Maho je stvarao iluziju da su to sve njegova djeca i da ona zaslužuju pažnju i ljubav! On je to pružao djeci i zato je bio voljen onom iskrenom dječačkom lljubavlju!

Ove su konstatacije obilježile njegov život. Naime,Maho se nikada nije oženio,  a govori se da je bila fatalna ljubav mlade Tuzlanke koja mu nije bila „suđena“. Zato je svu ljubav poklonio majci do njenog konačnog odlaska.

Kao majstor na građevinama nikada nije želio ništa da pojede a kod nekih domaćina ni da popije, pa taman voda bila u pitanju! Kada bi ga domaćin zamolio da ipak nešto pojede, jer radi čitav dan, onda bi on izmišljao hiljade razloga u smislu:“zašto je filovana paprika crna na kraju“, “zašto se meso čuje“ itd.

Postoje na stotine anegdota ljudi koji su radili sa Mahom ili onih sa kojima se družio. One se ne daju opisati, jer kako grimasu,geg, pokret opisati? Kako glumca opisati? Jer,Maho je bio glumac!

Posljednjih godina života Maho se bavio pčelarstvom (Veterinarska škola)! I često je bio u društvu sa pčelarima (Nešed, Huso Šukalić, Mate Krstičević… Ljubuške „liske“ su mu govorile:

“Sad su ti, Maho, pare u letu“!

Uspio je imati 180 košnica. Uspio je kupiti 19 dunuma zemlje i sve to ostaviti Dervinoj i Behkinoj djeci! Voljenoj djeci, jer svoje nije imao! Dakle,voljenoj djeci!

 

 Bhpčelar

 

1918 Posjeta 1 Posjeta danas